Post by Sadik IBRAHIMOVIĆ

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Otac je promućurno i na vrijeme shvatio da Tuzla, ta uzavrela košnica u kojoj se stjecajem okolnosti našao, nije ništa drugo do pravi pravcati komunistički El Dorado, zlatni rudnik za podobne i lojalne podanike režima, pa se brže-bolje upisao u komuniste, te, bistar i prodoran, kakav je već bio, brzo napredovao i u sektoru rudarstva i energetike napravio pristojnu karijeru

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Kišonosni oblaci došli su iz pravca Majevice, a od oluje ni traga. A bila je tako sigurna i samouvjerena, tako sigurna da sam skoro povjerovao kako Majevica postoji samo zato da bi nam olujni vjetrovi s nje skršili stabla i porušili krovove – bilo je zadnje na šta sam pomislio, a potom sve oko mene naglo izgubi konture i poput plašta prekri me teška tišina i uspokojavajuće magline sna

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

“Mada je nama Jevrejima Amerika skoro pa matična država, od 'mojih', u smislu potpore, tokom svih ovih godina i nisam imao naročite koristi. Teško me prihvataju, a pravi razlog, ili razloge, ne znam. Možda zato što sam u Ameriku donio previše Bosne ili zato što sam oženjen Hrvaticom. Mogu samo nagađati. Ali, nebitno. Svikao sam se i sve to skupa ne pada mi teško”

Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo

Podržite nas na Facebooku!