Post by Sadik IBRAHIMOVIĆ

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

Umjesto da sačekam brata, i majku skupa izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je”

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van

I taman kad pomislih da sam uspio, da sam nadomak stolarske radnje mog druga R., nadomak mira, spokoja, ugodnog i suvislog razgovora, iza ugla, u jednoj naizgled sablasno opustjeloj uličici, bahnu pred mene, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, jedan od onih teških smorova, usputnih, meni poluznanih, jedan iz gomile onih koji me presreću na ulici, hvataju za rukav, zapitkuju

Džemal je bio skromne naobrazbe, ali iznimno oštrouman. Bivši, višedecenijski profesionalni kockar. Premda Tuzlak, nisam ga poznavao, jer u kockarske i slične jazbine nikad nisam zalazio, ali, u neko doba, jeste on ušao u moju životnu putanju, pa smo se tako i upoznali – u džamiji

Podržite nas na Facebooku!