Post by Redakcija STAVA

Ilegalni migranti neprestano stižu i procjenjuje se kako ih u Krajini trenutno ima više od 6.000. Građani u Bihaću i Velikoj Kladuši, koji su proteklih mjeseci pokazali bezbroj primjera humanosti prema migrantima i izbjeglicama, iz očaja sve više negoduju zbog činjenice da su u ovom problemu ostavljeni od svih da žive u velikoj neizvjesnosti i strahu.

Dogodila se i nevjerovatna politička akrobacija i transformacija da su se mnogi Bošnjaci iz perioda “klanja i oranja”, prebijanja, ubijanja i masovnih silovanja, koji su ranije bili vjerni sljedbenici i članovi partija Slobodana Miloševića i Mire Marković, i time davali legitimitet masakrima i represalijama nad svojim narodom, kasnije priključili nekoj od bošnjačkih partija, postali u njima vrlo značajni, čak i ključni kadrovi, i počeli odlučivati i presuđivati o sudbinama ljudi koji su postavili temelje nacionalnom i političkom bošnjačkom pokretu u Sandžaku početkom devedesetih godina 20. stoljeća

Bošnjaci su značajno učestvovali u javnom životu Bugarske za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-bezi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici već i kao vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i rada na terenu, došli smo do broja od 15 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom Bugarske

Serije su moćno oružje egipatskog režima koji nije uspio odoljeti nakani da ponovo napiše historiju najnaseljenije zemlje u arapskom svijetu. Ove su godine vlasti pokrenule cenzuru koja je udavila autorsku slobodu izražavanja u televizijskim serijama, pa čak i onim najpopularnijim. Kako su javili neki egipatski mediji, firma “Egyptian Media Group”, povezana s obavještajnom službom, kupila je glavne lokalne televizije i osnovala produkcijsku kompaniju koja je počela primjenjivati ​​monopol na fikciju.

Na današnji dan 1992. godine četnici su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teskim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

Esad Kiki Čollaku optužen je za teške ratne zločine, a prema informacijama našeg lista, u zadnji tren izbjegao je hapšenje SIPA-e. Ugledni je i istaknuti pripadnik albanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, predsjednik je Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu i bivši predsjednik Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj, koja izdašna finansijska sredstva dobija od Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. No, stravičan podatak tek slijedi jer je njegova udruga na proteklim parlamentarnim izborima kandidirala saborsku zastupnicu Erminu Lekaj-Prljaskaj, koja u Saboru zadnjih godina ne predstavlja samo vlastitu albansku manjinu nego i onu bošnjačku. Esad Kiki Čollaku za svoja je nedjela nagrađen državnim ordenom od Franje Tuđmana i Kolinde Grabar-Kitarević i u Zagrebu živi više nego lagodnim i bezbrižnim životom

Najava rata srednjovjekovna je ili ranoburžoaska praksa, dok se u 20. i početkom 21. stoljeća ratovi u klasičnom smislu ne objavljuju i ne najavljuju. Državama u svom okruženju protiv kojih subverzivno djeluje, pa i BiH, Srbija nikada neće formalno objaviti rat, ali njenu subverziju u raznim oblicima “specijalnog rata” treba smatrati direktnom prijetnjom da predstoji klasična oružana agresija, odnosno rat.

“Pisci, i uopće umjetnici, najkomotnije se osjećaju samo tamo gdje ih se razumije. Stani-pani, svako svije ili nađe svoje za stvaranje gnijezda. Bio sam član Udruženja pisaca Srbije, a to 1991. ili 1992. godine prestao biti. Kada sam počeo živjeti i u Sarajevu, u Društvo pisaca BiH primljen sam po pozivu, kao i Vidosav Stevanović. Ja, kad se ovdje nakahrim, trknem u Sarajevo ili nekud gdje me familija povede. Dobro mi je gdje god ne zavisim od sadake nečije ili neke političke elite, od njihove (ne)volje. Hvala Bogu, živim kako mogu i ničeg se ne stidim, a prijatelja na sve strane. Šta ćeš više!? Puno je pisaca porijeklom iz Sandžaka u Bosni, to im je sada domovina, kao jezik”

Da li je neko ovo uradio u afektu zbog glasina koje su kolale čaršijom o eventualnoj i potencijalnoj koaliciji između Ljajićevog SDP-a i Zukorlićevog SPP-a? Ne. Takva je koalicija teoretski moguća, ali praktično nerealna. SDP ima neophodnu većinu i bez kolaboracije sa SDA Sandžaka ili SPP-a. Većina je minimalna, ali izdrživa i održiva do narednih lokalnih izbora

Podržite nas na Facebooku!