Post by Redakcija STAVA

Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazi vozilo i iz njega preko megafona, upozoravaju građane da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona se pozivanju građani da u 6 sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopštenje. Spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopštenje:

Bošnjaci u Austriji uglavnom su naselili urbane sredine kao što su Beč, Graz, Linz i Salzburg. Što se tiče regija, najviše su zastupljeni u Beču i industrijski razvijenoj pokrajini Gornja Austrija. Kao i skoro svaka druga manjinska zajednica, Bošnjaci su se u Austriji, koja je poznata po tvrdim socijalnim strukturama, susretali s nizom poteškoća – od dekvalifikacije na tržištu rada, preko niskih plata pa do svakodnevnih diskriminacija. I pored toga, oni su jedan od najbolje prihvaćenih manjinskih naroda od strane austrijskog većinskog društva

Kada su prije nekoliko godina vidjeli da njihova fabrika tone u gubicima, sindikalisti, laboranti i tehnolozi uzeli su stvar u svoje ruke: istjerali su upravu i počeli mukotrpnu borbu čiji je ishod bio krajnje neizvjestan do kraja aprila ove godine. Tada je bh. kompanija “Bingo” ponudila da kupi “Ditu” za 7,7 miliona KM. Put do ove opcije bio je dug, a ponekad se činio i besmislenim

Porezna uprava Federacije BiH poziva sve radnike koji rade na crno da o tome obavijeste Poreznu upravu. Porezna uprava će sve prijave ozbiljno i temeljito razmotriti i po njima postupiti u skladu sa zakonom, svojim nadležnostima i raspoloživim kapacitetima, te poduzeti sve mjere koje joj stoje na raspolaganju kako bi poslodavci izvršili prijavu radnika

Odluku da se krene u rat donio je HVO vjerovatno na sastanku u Busovači 15. aprila 1993. godine, na kojem je bio prisutan, pored Darija Kordića i Tihomira Blaškića, i jedan broj zapovjednika, kao što su Mario Čerkez, Darko Kraljević i drugi. Saradnik Stava piše o dramatičnim danima 15. i 16. aprila 1993. godine, o sastancima i odlukama koji su rezultirali napadom na selo Ahmići, u kojem je ubijeno 116 Bošnjaka

Iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima”

Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča

Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:

Podržite nas na Facebooku!