Post by Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano”. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete

Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti

Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

Danas na poslu, na pauzi za ručak, krenu rasprava o izborima i važnosti glasanja. Dvojica Kolumbijaca, koji rade na pješčarenju kalufa, rekoše da će glasati za Trumpa jer će on popraviti ekonomiju, smanjiti dug, bombardirati ISIS i šta već neće. Ostali počeše hvaliti Hillary i pljuvati Trumpa, spominjući njegov rasizam, odnos prema izbjeglicama, nipodaštavanje žena i sl. Najobičnija pauza za ručak pretvorila se za tren u žučnu političku debatu. Sva sreća pa je došlo vrijeme da se vratimo poslu, imao sam utisak da bi se uhvatili za vratove

Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju

Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja rasplamsala je serija Dinastija

Gledam na Facebooku fotografije mojih prijatelja. Ne zna se ko je od nas gori. Da nam je neko rekao da ćemo tako izgledati jednog dana, povukli bismo ručnu. Ipak, nekoliko ih zaista izgleda dobro. Ostali su teška žalost

Podržite nas na Facebooku!