Post by Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Uz same obale Battery parka bili su za vrijeme revolucije usidreni britanski brodovi-zatvori na kojima je desetak hiljada ljudi izgubilo živote. Vješanja, mučenja, dizenterija, tifus, i ko zna šta već ne, uzeli su danak. Leševe su bacali preko palube. Iznad sprudova od ljudskih kostiju danas se čamcima voze bogati finansijski mešetari, dok ljušte pjenušac i dodaju gas okruženi tjelesima obnaženih sponzoruša

Usred noći nas je neko počeo udarati po nogama. “Ustajte, ustajte, uzbuna! Brže, brže, oblačite se, puške u ruke!” U prvi mah pomislih da je neka zajebancija. Ništa se nije čulo, nije bilo nikakve pucnjave niti eksplozija granata. Izletjeli smo bunovni i oblačili se trčeći kroz mrak prema šumi i totalnom crnilu. Zvuci pucnjave počeli su dopirati do nas, ništa nije obećavalo sretan završetak

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

Pričao mi je prijatelj da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo

Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam

Bosanac je uvijek rintao za druge. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama... Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih

Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje

Podržite nas na Facebooku!