Post by Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

U tom trenutku učinilo mi se kao da sam u daljini čuo ispaljenje minobacača. Taj tupi, podli i zloćudni zvuk. I kao da mi je neko naredio, istog momenta izmjestih guzove s međuprostora između dviju kuća i uletjeh u unutrašnjost najbliže. Bacilo me je na prljavi i prašnjavi pod polusrušene kuće. Našao sam se u smeću i izmetu koji je neko u nuždi ostavio iza sebe. Minobacačka granata od 120 mm eksplodirala je na mjestu na kojem sam stajao koju sekundu ranije

Imigracijski oficir dugo je gledao u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina, iz raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući

Zbog ljudi poput tebe nas mrzi cijeli svijet!”, izbaci Leslie iz sebe nezadovoljstvo koje se skupljalo sve vrijeme tokom ručka. On ustade i poče urlati. Napravio je krupnu grešku kada ju je nazvao “rospijom”. Našao sam se u dva skoka pokraj stola i zamahnuo da ga sastavim iz sve snage

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju

Podržite nas na Facebooku!