Post by Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

Ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata

Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz

Kliknuh na link koji je vodio na Facebook, ukaže se poznato lice čovjeka, sada u svojim pedesetim. Prepadoh se na sekundu, neka čudna nelagoda me obuzme, osjetih kako gubim kontrolu, zamalo ne stadoh mirno. Šokiran, ugasih kompjuter

Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani

Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Poslije nekog vremena, sve je izgubilo smisao, vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Podržite nas na Facebooku!