Post by Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam

Bosanac je uvijek rintao za druge. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama... Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih

Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje

Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano”. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete

Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti

Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

Podržite nas na Facebooku!