Post by Mustafa DRNIŠLIĆ

Zdrava i konkretna kritika vlasti zamijenjena je nametanjem osjećaja neumitne i neodložne propasti, percepcijom da nikada neće biti bolje i širenjem nepovjerenja u sebe same. Ionako teška, ali svakako ne katastrofalna stvarnost predstavlja se crnom do krajnosti, a svaka negativna anegdota društvenim uzorkom. Pozitivne vijesti gotovo se guraju pod tepih, a svaki napredak dovodi u sumnju. Pod parolom prava na slobodu govora i slobode štampe traje prava kampanja širenja sveopćeg defetizma koja za cilj ima provociranje moralne krize, dislokaciju bilo kakvog vrijednosnog sistema i gubljenje volje te povjerenja u vlastite snage i mogućnosti

Maratonski sudski proces, veliki broj uočenih nepravilnosti tokom istrage, oslobađajuća presuda za osobe koje je Tužilaštvo teretilo..., sve to budi opravdane sumnje da je nešto ozbiljno truhlo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i da otac ubijenog Dženana potpuno ispravno sumnja u transparentan rad Tužilaštva.

Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.

U tom tonu bili su i nastupi nekih osoba s ideološko-političkih ekstrema, poput tvrdnji LGBT aktivistkinje Maše Durkalić da je kodeks ustvari “perpetuiranje kulture silovanja i patrijarhata” i da “dozvoljavanjem ovakvih odredbi mi dozvoljavamo prodiranje fašizma u sve pore društva”!?

Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika

Podržite nas na Facebooku!