Post by Mustafa DRNIŠLIĆ

Tek sada, kada je otvoreno promovirana umreženost grupe “Srbska čast” – koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea – s entitetskim i s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ova i njoj slične grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane

Srpsko-hrvatski šovinist mora zaista nabiti veliki šovinistički staž, izazvati skandal ili direktno napasti lične interese ovakvih bošnjačkih kompleksaša da bi se oni uopće natjerali kritički ga spomenuti, a kamoli osuditi. Taj svojevrsni moralni relativizam i potpuni izostanak osjećaja za zajednicu kojoj se pripada tipičan je za one među Bošnjacima koji se politički, ali i identitetarno nazivaju građanima

Nije to, naravno, ništa novo, niti je originalna Bačanovićeva umotvorina, niti je specifično za (veliko)srpsku političku misao, jer gotovo iste ideje baštine i hrvatski supremacisti i speratisti, no, stvar je u tome da Srbi i Hrvati jednostavno nisu u poziciji Izraelaca niti su Bošnjaci u poziciji Palestinaca. U bilo kojem smislu. Koliko će proći dok Bačanoviću i kompaniji ta činjenica ne postane jasna?

Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

Prvostepena presuda Ratku Mladiću, drugostepena hercegbosanskoj šestorci i odbijanje razmatranja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid više su nego dovoljni da ustvrdimo kako je veliki broj događaja, napisa, političkih i svakih drugih reakcija u odlazećoj godini bio obilježen različitim haškim odlukama. Njihove posljedice vjerovatno će još dugo utjecati na ovdašnja politička zbivanja, uključujući i moguće individualne tužbe žrtava

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Ta pasivno-agresivna retorika, gdje se od Bošnjaka očekuju ne samo jednostrani ustupci nego bukvalna samokastracija vlastitog političkog suvereniteta, a zatim posljedična kuknjava o ugroženosti kada takve drskosti budu odbijene, pokazuje radikalizaciju HDZ-ove politike koja jednostavno ne može izaći iz ćorsokaka u koji je sama sebe utjerala pokušavajući ostvariti ratne ciljeve.

Podržite nas na Facebooku!