Post by Mirza SKENDERAGIĆ

Film prvi put donosi i ekranizaciju samog spuštanja na Mjesec i Armstrongovog koračanja, ali bez američke zastave, koja bi, prema mišljenju režisera, ovaj civilizacijski trenutak svela samo na SAD. Upravo ova scena, o kojoj su iznesene mnogobrojne teorije zavjere, od savršenosti kvalitete fotografija, izostanka zvijezda na nebu, vihorenja zastave, postojanju sjena koje nije uzrokovala Sunčeva svjetlost (Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?, 2001), na krajnje realističan, uvjerljiv, precizan i detaljan način oživljava jedan od najvažnijih trenutaka za čovječanstvo, u kojem čovjek nikada nije bio dalje od “svoje” Zemlje, a nikada bliže svom Stvoritelju.

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave

Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava

MESS, koji je na inicijativu Jurislava Korenića osnovan u Sarajevu 1960. godine pod nazivom Festival malih eksperimentalnih scena Jugoslavije, svake godine ponovo izrasta, ne nužno bolji, ali uvijek drugačiji i nikada bez nade. A 2018. godine svoju će tradiciju nastaviti s 23 predstave iz 17 država i s četiri kontinenta, uz učešće 500 umjetnika i umjetnica.

ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.

: Francuska umjetnica i režiserka Florence Lazar snimila je dokumentarni film Kamen nakon što je čula da je u Trebinju napravljena replika manastira Gračanica i “Andrićgrada” u Višegradu. To je prepoznala kao falsificiranje historije i produžetak etničkog čišćenja. Film je dobitnik nagrade “Louis Mercorelles” 36. izdanja “Cinéma du Réel” u Parizu, dok iz Sarajevo Film Festivala tvrde da on “ne postoji u bazi podataka, odnosno da nije bio prijavljen za ovu filmsku smotru”

Nasuprot Glavnog programa, žiri 75. Mostre, kojim će predsjedavati meksički majstor mračne bajke Guillermo del Toro, većinski je sačinjen od žena. Tu su tajvanska glumica i režiserka Sylvie Chang, danska glumica Trine Dyrholm, francuska glumica i režiserka Nicole Garcia, poljska autorica Małgorzata Szumowska te Engleskinja Naomi Watts. Otvorenje Mostre zakazano je za 29. august, a trajat će do 8. septembra, kada će biti dodijeljeni zlatni i srebrni lavovi.

Podržite nas na Facebooku!