Post by Mirza SKENDERAGIĆ

Bertolt Brecht, Kavkaski krug kredom, režija: Paolo Magelli, adaptacija teksta i dramaturgija: Željka Udovičić-Pleština, scenografija: Mirna Ler, kostimografija: Lejla Hodžić, muzika: Arturo Annecchino, dizajn svjetla: Moamer Šaković, Paolo Magelli, producenti: Izudin Bajrović, Ermin Sijamija, Nihad Kreševljaković, Dino Mustafić

Ovogodišnja dodjela protekla je u mirnoj i monotonoj atmosferi, što zbog izostanka voditelja koji su samoj ceremoniji tradicionalno donosili prepoznatljiv karakter te duhovit i šarmantan pogled na društvenu, političku i kulturološku situaciju u Americi, što zbog očekivanih nastupa i predvidljivih pobjednika

Kinematografiji, kao jednom od najpopularnijih društvenih sistema, često su potrebne liste najboljih ili najvažnijih filmova, ne samo zbog historijske i teorijske važnosti već i kako bi se gledaoci još jednom podsjetili na ostvarenja koja su ih oduševila ili koja su im slučajno promakla. Iako se i prošle sezone izdvojilo nekoliko iznimno kvalitetnih i zabavnih ostvarenja, koja zbog svoje originalnosti zaslužuju određeno mjesto na godišnjim listama, stječe se utisak da 2018. godina neće ostati upamćena po historijskoj ostavštini i remek-djelima filmske umjetnosti. Ipak, ponovno se uspjelo izdvojiti nekoliko naslova koji maštovitošću u kreiranju novih narativa, žanrovskom raznolikošću i aktuelnošću sadržaja pokreću nove filmske tokove te dokazuju nepresušnu vrijednost filma kao umjetnosti

Dok sam radila u Teatru u gostima u Zagrebu, na probi Ujaka Vanje, Relja Bašić upitao je veliku Seku Sablić: “Kako ti osjećaš svoje židovstvo?” Seka je, onako otkačena, ležerno parala pletenu suknju na sebi, vunu savijala u klupko i hladno rekla: “Pa, vala, nikako. Ali, ako me hoće uništiti zato što sam Židovka, tad sam Židovka na desetu.” Dubinski sam je shvatila tek u agresiji 1992. godine

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

“Kada je Emir Hadžihafizbegović već u prvim nedjeljama direktorskog mandata na razgovor pozvao mlade režisere, a onda i mlade pisce, da im kaže da su im vrata Kamernog otvorena, jedni mu nisu vjerovali, a drugi su mislili da je to pogrešno. Na koncu se ispostavilo da je kurs kojim je krenuo Kamerni teatar u proteklih nekoliko godina jedini ispravan”, kaže Pjer Žalica

Podržite nas na Facebooku!