Post by Jasmin GROŠIĆ

Zvuk koji je stoljećima donosio radost mnogima, posebno gladnima, danas je potpuno nestao. Od nekoliko desetina privlačnih vodeničkih zdanja ostalo je tek poneko. Tužno i jadno, nakrivljeno i dotrajalo, čeka još samo dovoljno snažnu poplavu koja će ga srušiti, a njegovu građu raznijeti. Tako su završile skoro sve unske vodenice

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine

Povjesničari su zabilježili hrabrost i patriotizam hafiza Kaukdčije, hadži Loje, Hadžijamakovića, Šemsekadića, Selmanovića i drugih. Međutim, kada su u pitanju krajiške vođe, njima se tek znaju imena, a skoro je sve ostalo obavijeno tajnom. Ovom prilikom, povodom 140. godišnjice od završetka austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, prisjećamo se onih koji su bili spremni dati sve za domovinu i koje ne bismo trebali nikad zaboraviti

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Bužimljani i ustali Krajišnici obilježavaju značajne historijske datume, ali čini se da pamte samo novije događaje i novije junake dok se stari nepravedno zapostavljaju. Zato, lijepo bi bilo da se događaji iz 1737. godine u narednim manifestacijama prigodno obilježe u Bužimu i drugim našim gradovima i da se pamte imena svih naših gazija, bez kojih danas ne bi bilo ni Krajine ni Bosne

Po svoj prilici, Bali-beg, šarmantni i markantni lik iz filmske priče Veličanstveno stoljeće ili Sulejman Veličanstveni, kamengradski je subaša Malkoçoglu. Brojne su sličnosti između stvarnog i filmskog Malkoč-bega. Moguće je da se junaštvo kamengradskog subaše dojmilo i autora ove veoma gledane serije, pa su izgleda odlučili da ga predstave na jedan svoj “filmski” način. Beg Malkoçoglu najvjerovatnije se susreo sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim 1536. godine, kada je u Edirne pratio mrtvo tijelo bosanskog sandžak-bega Mehmed-bega Mihalbegovića. I tu mu se gubi trag. O Malkoč-begovu službovanju turski zgodopisci ništa ne bilježe, dok hrvatski navode da je mnogo jada nanio hrvatskoj Lici i Krajini, neprestano provaljujući preko granice

Pretpostavlja se da u Republici Turskoj živi između četiri i osam miliona Bošnjaka. Na prostore Turske doseljavali su u više navrata, a pretpostavlja se i da između tri i četiri miliona žitelja Turske govori bosanski jezik, zna naše običaje i mnoge narodne pjesme. Jedan od potomaka Bošnjaka iz Turske, hafiz Mustafa Kurttaş, ovih je dana boravio u Bosanskoj Krupi, predvodeći namaze tokom ramazana

Podržite nas na Facebooku!