Post by Irfan HOROZOVIĆ

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju

Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo. Glas je mogao doći jedino odozgo. A iznad je bila džamija. Kakvo iskušenje

Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat

Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo

Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno

Nećemo sad spominjati njegove puteve kroz historiju i razne (uglavnom dobro poznate) nazive koje su mu davali strani osvajači i gospodari na svojim jezicima, spomenut ćemo samo to, što je valjda svakom jasno, da se taj dohodak u srcima i dušama onih koji su ga zaradili nije baš zvao dohodak, negoli prije othodak

Nije dovoljno naučiti riječi nekog jezika kako bi mogao govoriti. I sporazumijevati se. Posebno je ponekad opasno prevoditi izreke iz svog jezika i govoriti ih kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva. To može biti skandalozno

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini

Podržite nas na Facebooku!