Post by Irfan HOROZOVIĆ

Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje

Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača

Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika. Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost... Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće

Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina

Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna. Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna. U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu

– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti. – Slušaj... kako ono tebe zovu? – Gelender, profesore. Zaista, Gelender mi je to ispričao. – Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti. – Vidio sam da ste prelistali novine... – Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa

Vrijeme o kojem ne razmišljamo tako se često ipak ponekad upetlja u naš život. Tako je dobilo visinu, širinu i dubinu. Tako je dobilo i svoj zub, kojim nagriza sve ono što ne želimo zaštititi, sve ono za što se nismo dosjetili da je važno. Zub vremena jeste i opravdanje i alibi

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju

Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo. Glas je mogao doći jedino odozgo. A iznad je bila džamija. Kakvo iskušenje

Podržite nas na Facebooku!