Post by Irfan HOROZOVIĆ

Nećemo sad spominjati njegove puteve kroz historiju i razne (uglavnom dobro poznate) nazive koje su mu davali strani osvajači i gospodari na svojim jezicima, spomenut ćemo samo to, što je valjda svakom jasno, da se taj dohodak u srcima i dušama onih koji su ga zaradili nije baš zvao dohodak, negoli prije othodak

Nije dovoljno naučiti riječi nekog jezika kako bi mogao govoriti. I sporazumijevati se. Posebno je ponekad opasno prevoditi izreke iz svog jezika i govoriti ih kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva. To može biti skandalozno

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini

Danas je sve više ljudi koji se žure, a tako malo onih što napreduju odmjereno, po unutarnjoj logici posla koji rade. Toliko ih je malo da su, zapravo, nevidljivi. Jedino što se vidi jeste ono što su uradili, ali imena ćemo im teško pronaći u poslovnim fasciklama firme SICHER

– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti? Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla. Dugo je poslije toga nije bilo. Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila. – Ima li šta novo? – Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku. – Riješit će ona to. – Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju. – Uvijek to čine. – I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti. – Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo. Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju

Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govoru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete priče ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najdalje ono što je zapravo bliže

– Kako se tu zadesio Kulin ban? – Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?! – Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja. – Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi. – To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom. – Ništa tome ne bih dodala

Podržite nas na Facebooku!