Post by Ernad BAJREKTAR

Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija

Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

Stjepangrad je pust od 1835. godine, kad Turci napustiše njegove zidine. Niko ga više ne čuva, osim otrovnica. Ali, bit će poražena ta posljednja zmijska straža. Osvojit ću grad. Ali, neću ga rušiti, neću paliti, dobra mi je namjera, u njegovim zidinama čitat ću i tražiti tragove nekadašnjeg života, tražit ću hercega Stjepana Kosaču. Tražit ću nesretnog Mravca, sjetit ću se hercegove kćerke i pretposljednje bosanske kraljice Katarine, sjetit ću se njihove zabranjene i nesretne ljubavi, zapalit ću cigaru, škiljit ću, prepustiti se suncu, vjetar će mi čupati kosu i tragat ću za znakom u kamenu...

Zaborav polahko uzima danak, ne žuri, vrijeme ide u njegovu korist, a jest da je insanski prepustiti mu se, a jest da je u njemu katkad i milost Božija – a jest da je u njemu i propast. Ali, eto, neka se zna, da još jednom otrgnemo od zaborava, da mu se narugamo i da se sjetimo: Kako su višnje, kao nigdje na svijetu, ujedno slatke i ujedno kisele u Vitini. U Vitini i u Ljubuškom

Upoznao sam jednu djevojku u Morića hanu. Tu počinje priča, moja, mlađahne djevojke i braće Morić. Kakvih je samo gostiju i nesretnih musafirskih sudbina vidio taj han, to samo veliki Gospodar zna. Šljeglo je tu što s Mašrika, što s Magreba, što na konju, što na kamilama iz Carigrada i butum dunjaluka. Tako mene zapade da budem jedan u nizu musafira. Tu gdje su dva brata janjičara vodila svoje bitke, ni sam nisam bio bez mejdana, malo drukčijeg i slađeg

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

Podržite nas na Facebooku!