Post by Ernad BAJREKTAR

Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”

Ali, nije samo priroda vrijedna spomena u Glamoču. Veličanstveni su i glamočki nišani. Stari su pisci, s razlogom, svoju zemlju nazivali majkom, a svoj grob otačstvom. Danas se toga iznova treba prisjećati jer se o majci govori stidljivo, a oca se zaboravlja. Od zemlje jesmo i u zemlju nam je leći. Šta bi čovjek bio bez svoje zemlje? “Šta bi Bosna bila bez mene?” Pitao se ne tako davno jedan sunarodnjak i na isto pitanje odgovor dao: “Ravnodušna krava ili ni to; šta sam ja bez Bosne? Dim”

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

Ljudi su ga viđali na raznim mjestima istovremeno. Jedni su ga viđali u Stambolu, drugi u Meki, a treći u Medini, dok je on bio kod kuće, u Tuzli, na Brdu pod Brezom. Ako postoji svjedočanstvo ili predaja koja bi bila zajednička većini bosanskih evlija, bila bi to predaja o ukazanjima u odsutnim bitkama ili kraj Bejtullaha u danima obavljanja hadža, što nije zaobišlo ni bosanskog šejha Kugu

Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija

Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

Podržite nas na Facebooku!