Post by Enes RATKUŠIĆ

Bosna je bila na udaru krajem prošlog stoljeća; danas je to Sirija, jedan od najautentičnijih svjedočanstva kontinuiteta objave i kur’anski poželjnih interakcija različitih svjetonazora, kultura i tradicija. Na udaru je i Iran, koji ima drugu po snazi jevrejsku zajednicu na Bliskom istoku, što je malo poznato i što se, naravno, nastoji sakriti jer se konfrontira tezi o nemogućnosti zajedničkog života. I, naravno, Turska, koja za taj “demokratski svijet” u vrijeme vojne vlasti nije bila problem, ali danas to jeste, kada je dobila demokratski izabranu vlast i krenula stazama općeg prosperiteta.

Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira

Osobi koja namjerava ostvariti prijevremeni odlazak u penziju vrijeme provedeno u odbrambenim snagama ne računa se u staž. Kako prestanak radnog odnosa, međutim, nije bio svojevoljan, nego je silom prilika bio visokomoralni čin iskazivanja patriotske odgovornosti prema odbrani zemlje, novi zakon tako je kažnjava, dok dezertere nagrađuje

Nema sumnje da je ocu Predraga Kojovića teško slušati ili čitati, sasvim svejedno, neprimjerene kvalifikacije na račun sina. Ali, isto tako nije baš prijatno ni devedesetogodišnjoj sestri Mustafe Busuladžića slušati da joj mjesecima svirepo likvidiranog brata nazivaju fašistom, ustašom i antisemitom, silujući javnost neuvjerljivom argumentacijom o njegovoj krivici, u čemu su najviše prednjačili Kojović i Segmedina Srna, što je, na koncu, pokrenulo niz nesporazuma u Skupštini KS

Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima.

Lazović i mnogi drugi koji su teškom mukom iznijeli borbu za suverenu BiH, koji, nasreću, još uvijek politički djeluju, s pravom su naslutili da bi bespoštedna borba za funkcije kojom je obuzet sve veći broj aktivista u svim strankama mogla otvoriti prostor za nesmetan, bescarinski uvoz svakojakih i dobro upakiranih, mahom ideološko-političkih proizvoda iz susjedstva, među kojima će već spomenuti zajednički program za osnovce u RS i Srbiji možda biti najbezazleniji

Bez obzira na kontekste i podkontekste nabavke 2.500 pušaka koje aktuelni predsjednik Republike Srpske kvalificira legitimnim odbrambeno-sigurnosnim pravima, ova vijest ne bi smjela biti važnija od informacije da je u 2017. godini BiH ostvarila najveće izvozne poduhvate. Zašto je to važno istaći? Iz prostog razloga što je, pored državnog premijera Denisa Zvizdića, jedan od važnijih aktera te uspješne izvozničke priče ministar trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović

Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od '83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče. Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava

Podržite nas na Facebooku!