Post by Edib KADIĆ

Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke

Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

“Mnogi zabrinuto postavljaju pitanje 'kako i zašto?', 'šta nam je činiti?', a premalo je onih koji istinski traže rješenja. Namjerno kažem 'rješenja' jer kako je uopće moguće dobiti konačni odgovor na pitanje koje podrazumijeva sinergiju i saradnju više komponenata u društvu. Odgovor na ovo pitanje traži se kroz zajedničke napore i traži se timski. Razumijevanje da će se pojaviti jedna ličnost koja će nas izvući iz permanentne društveno-političke krize romantično je preduvjerenje koje pripada proteklom periodu 19. stoljeća. Živimo u vremenima vladavina korporacija, živimo u vremenima umrežavanja, živimo u vremenima kada pobjeđuju timovi, a ne pojedinci”, rekao je u uvodnom izlaganju šejh Halil Brzina Hulusi

“Kada pogledate 20. stoljeće i Sarajevo, imate atentat na početku stoljeća, opsadu Sarajeva na kraju i Olimpijadu između njih. Jedino je Olimpijada izrazito pozitivan događaj, i to je nešto po čemu nas prepoznaju. Čim negdje dođete i kažete da ste iz Sarajeva, ljudi odmah spominju Olimpijadu. To je globalni fenomen olimpijskog pokreta i duha i jako je važno da mi baštinimo činjenicu da smo mi olimpijski grad. To je razlog zašto mi čuvamo uspomenu na to, jer smo 1984. godine vidjeli da je to najveći sportski događaj koji se pravi na Balkanu”

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

Radi se o jasnoj dnevnopolitičkoj politizaciji u predizborne svrhe. Držim da to nema svoje pravno uporište. Bosanski jezik je, prema Ustavu, jedan od tri službena jezika u BiH i bilo bi logično od najviših zvaničnika BiH da poštuju Ustav kako su se obavezali svečanom izjavom prilikom preuzimanja sadašnjih funkcija. Uvođenjem bosanskog jezika u državne škole u NJV taj maternji jezik samo je postao ravnopravan s druga dva: srpskim i hrvatskim. Neshvatljivo je i, meni neprihvatljivo, da je bosanski jezik zvaničan jezik u Srbiji, da su tamo udžbenici prevedeni na bosanski jezik i da se koriste u nastavi u Sandžaku, a da ga srpski predstavnici u BiH negiraju

U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin

Podržite nas na Facebooku!