Post by Edib KADIĆ

“Orijentalizacija bi bila opasna kao rezultat nadinterpretacije i podinterpretacije otpjevane na dnevnopolitičkoj ideološkoj matrici nekompetentnih. Vrijeme u kojem živimo, s brojnim medijima, nažalost, na istu razinu postavlja liječnika i nadriliječnika, znanstvenika u perzijskim studijama specijaliziranog za klasičnu tesavvufsku književnost i inženjera”

Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe, smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine

Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe, smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

“Ostat ćemo u svojoj zemlji, nećemo nigdje otići. Ako preživimo, nastavit ćemo živjeti tu gdje su i naši preci živjeli. Bit ćemo svjedoci zločina protiv čovječnosti, Bošnjaka i muslimana i pričat ćemo o tome dok je daha u nama. Ili, možemo umrijeti, umrijeti u svojoj zemlji, ali nećemo ići nigdje vani, nećemo bježati”, otprilike je ovo bila poruka koju su svi ljudi koje sam sreo za vrijeme boravka u Bosni i u Sarajevu nosili u srcima

Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti

“Nama je u interesu, a ta se ideja provlači od osnivanja ove TV stanice, da predstavimo makedonskom narodu bošnjačku kulturu i bošnjačke običaje, kao i bosanski jezik. Htjeli smo da zadržimo naš narod tu gdje jeste, kako ne bi emigrirao u druge kulture. Moramo znati ko smo i šta smo, odakle potječemo i koji su nam korijeni. Prema ovom planu, još uvijek djelujemo”

“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”

Podržite nas na Facebooku!