Post by Bojan Budimac

Izvještaj ocjenjuje da “referendum nije po standardima Vijeća Evrope”, da bi dodao zlokobnu (i isto toliko u historijskom kontekstu besmislenu) rečenicu: “Zakonski okvir bio je neadekvatan za održavanje zaista demokratičnog procesa.” Evropa (i njene institucije) ne mogu prežaliti što gülenistički puč 15. jula prošle godine nije uspio (naravno, sve u cilju povratka u “demokratske okvire” na kakve je Zapad navikao u Turskoj)

Moj je odgovor, sada već klišeizirani, na pitanje kako se osjećaš u Turskoj, ili kako si primljen u Turskoj: “Od prvog sam se dana ovdje osjećao bolje i prijatnije bez znanja jezika, nego u Mađarskoj sa znanjem jezika”. Dvije napomene, prvo: kliše je istinit, i drugo: ne dam ništa loše na Mađarsku i Mađare. Budimpeštu, u kojoj sam proveo malo više od sedam prvih godina migracije, i dalje volim od sveg srca. Međutim, istina je da različiti mentaliteti postoje i da su neki više kompatibilni, a neki manje.

Ustavne promjene, kada se primijene poslije izbora 2019. godine, imaju potencijal da donesu Turskoj prijeko potrebnu političku stabilnost na duge staze. U kvaziparlamentarnom sistemu tokom 95 godina, umjesto normalnih 20, promijenjeno je čak 65 vlada. Ova dinamična zemlja “vožena” je kao “pod ručnom”, a slabe koalicije otvarale su kapije vojnim pučevima. Želja Zapada da Turska ostane sapeta u nefunkcionalnom sistemu kada jednom više ne bude bilo moguće napraviti većinsku vladu nije prijateljska

Izvještaj Komiteta za vanjske poslove donjeg doma britanskog parlamenta o tursko-britanskim odnosima, objavljen 25. marta, štivo je koje odražava nerazumijevanje turske političke stvarnosti. Kada se pročitaju izvještaj i prateći materijal, jasno je da se do izvještaja došlo tendencioznom selekcijom, pa ocjena (i osuda) izvještaja od strane turskog ministra za EU Ömera Çelika da je izvještaj jednostran dođe kao veoma umjerena

Animozitet prema Turskoj počeo je kada je Turska isplatila dug Međunarodnom monetarnom fondu. To vrijeme koincidira s najavom i počecima velikih infrastrukturnih projekata. Bar jedan od tih projekata (ali sigurno nije jedini) veoma iritira i glavne evropske protagoniste spomenutog animoziteta, Njemačku i Holandiju – izgradnja trećeg aerodroma u Istanbulu

U utorak je obilježena dvadesetogodišnjica tzv. postmodernog puča od 28. februara 1997. godine. Tim je pučem s vlasti otjerana koaliciona vlada Necmetina Erbakana i Tansu Çiler, formirana juna 1996. godine. Erbakan je promovirao tradicionalne i muslimanske vrijednosti, ali to ga teško čini fundamentalnim islamistom, kakvim je u to doba bio prikazivan u stranoj i dijelu domaće štampe. No, ta etiketa bila je ključna da se vojna intervencija u politiku s radošću i olakšanjem dočeka na Zapadu

Vlasti njemačkog grada Gaggenau zabranile su skup turskih građana na kojem im se trebao obratiti turski ministar pravde Bekir Bozdağ. Navedeni razlog zabrane – “sigurnost i nedostatak parkinga” – svojevrsna je uvreda inteligencije. Gotovo identična zabrana (opet “tehnički” razlozi) stopirala je skup u Kölnu na kojem se ministar ekonomije Republike Turske Nihat Zeybekci trebao obratiti turskim biračima

Izgleda kao da je, padom Halepa i primirjem postignutim poslije toga, nestalo interesa za informiranje o narušavanju tog primirja i civilnim žrtvama svakodnevnih bombardiranja. Kao da niko ne želi narušiti sliku koju emitiraju manje-više svi političari svih umiješanih strana ponavljajući frazu kako se “primirje uglavnom održava”. Time se Asadu praktično daju odriješene ruke

Ubrzo nakon razgovora Trumpa i Erdoğana, portparol predsjednika Turske Ibrahim Kalın potvrdio je da se o dva glavna kamena spoticanja u odnosima dviju zemalja – FETÖ i američkoj podršci YPG-u u Siriji – razgovaralo, te da su dotaknuta pitanja “sigurnosne zone” u Siriji i operacije za oslobađanje Raqqe, de facto glavnog grada tzv. Islamske države

Podržite nas na Facebooku!