Post by Amir SIJAMHODŽIĆ

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

“Sanjam ja kako ide moj Sulejman i vodi one svoje dvije bliznakinje za ruke. Ide odozgo niz dvorište, a ja kao nekome govorim: ‘Eto moga sina i njegovih cura’, i tako se probudim. Drugi put sam ga sanjala kako sa mnom razgovara u kući. Kaže on meni: ‘Mati, gdje je moja familija?’ Rekoh: ‘Sine, tvoja je familija u Zenici’, i opet sam se probudila. Ja to ujutro ispričala mužu Ibrahimu, a on kaže: ‘Što si mu odgovarala, bio bi duže kod nas’”

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Sead Emrić više je puta naglasio potrebu ukazivanja većeg poštovanja i podrške “umjetničkom dragulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže, Erdića bi i dosta veće sredine rado poželjele jer njegovi radovi imaju državne i regionalne domete. Predstavljajući još jedan veliki izdavački poduhvat bužimskog “Preporoda”, Emrić je naglasio da svojim radom autor Ismet Erdić u zemlji i regiji u najboljem svjetlu afirmira rodni Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već godinama živi i radi

Husein tvrdi da su ga dobra djela nekoliko puta spasila od sigurne smrti: “Išao sam autobusom koji je počeo plesati po cesti. Šofer je otvorio vrata i rekao da iskače ko može. Dvojica su tada poginula, više ih je bilo ozlijeđenih. Prije nego što se autobus prevrnuo, ja sam iskočio i nije mi bilo ništa. To je bilo u Maloj Kladuši prije nego što ću ostati bez nogu. Drugi put bilo je ovo kad sam bio pod vozom. Tu su šanse da neko preživi manje od 1%. Smatram da me je u oba slučaja samo Bog dragi sačuvao. Bilo je još nekoliko sličnih situacija”

Hasan Musić (sin Huseina i Hajre) rođen je 1960. godine u naselju Lubarda, općina Bužim. Odrastao je u porodici s petero djece. Nakon osnovne škole, srednju i višu mašinsku školu završio je u Ljubljani. U Sloveniji je radio sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Među prvima se uključio u organiziranje odbrane domovine

Od osnivanja do danas kroz hor “Gazija” prodefiliralo je preko 100 članova, uglavnom iz Bužima, a dijelom i iz Bosanske Krupe, Velike Kladuše i Cazina. Danas “Gazija” djeluju kao muški hor, organiziran u udruženje koje broji oko 30 članova. Kako se, pored ilahija i kasida, u posljednjih nekoliko godina izvode i sevdalinke, hor “Gazija” promijenio je naziv u Hor duhovne muzike i sevdaha. U periodu postojanja hor “Gazija” ima preko pet stotina nastupa širom Bosne i Hercegovine i inostranstva

Podržite nas na Facebooku!