Post by Alma ARNAUTOVIĆ

“Ogorčeni smo zbog preseljenja laboratorije iz Bosne i Hercegovine jer se rezultati predugo čekaju. Dugo se čeka da se sve ovdje pripremi, pa da se pošalje u Hag, pa koliko će vremena proći da oni ovamo pošalju rezultate jer ne rade samo za Srebrenicu i Podrinje nego za sva mjesta u svijetu u kojima je počinjen genocid?! Sve će ovo biti još usporenije. Razočarana sam i bojim se da neću dočekati da dođem do posmrtnih ostataka svog sina Nine”, kazala je Hajra Ćatić

Osim ubistva sedmerice vozača, opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, pokradena je roba široke potrošnje u vrijednosti od 17 miliona maraka, te oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procijenjena, kao i novac u iznosu od približno 1,3 miliona maraka. Događaj su snimili hrvatski i novinari iz drugih evropskih zemalja

Asim Hadžiselimović bio je pripadnik Armije RBiH od 1992. do 25. maja 1995. godine, kada je teško ranjen na Kapiji. U bolnici su mu najprije rekli da mu moraju amputirati desnu nogu. Srećom, drugi doktor bio je uporniji i optimističniji. Poslije prve operacije, Asim je saznao da su od eksplozije granate, ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), na tuzlanskoj Kapiji poginuli svi iz njegovog društva

Publika i osjećaj življenja s publikom krasili su “Jedinstvo”. Sve utakmice, i pobjede i poraze, proživljavale smo zajedno. Publika nas je dizala iz poraza, a titula prvaka Evrope teško je opisiva. Neki dan sam ponovo gledala tu utakmicu i pitam se da li smo uopće bile svjesne šta smo napravile, prisjeća se Mara Lakić-Brčaninović

“Tukli su me od 16 sati popodne do 4 ujutro. Desetak puta su me izvodili na strijeljanje, pa su me vraćali, sve dok se u ranu zoru telefonom nije javila Biljana Plavšić, kasnije predsjednica Republike Srpske, koja je, između ostalog, kazala da se sve mjesecima pripremalo. Na Radiju Sarajevo javili su da sam odveden. Bolje je da me sada poštede u slučaju da dođe neko iz svijeta da vidi šta se to dešava”

Svojim je aparatom zabilježio sva ratišta na području zone odgovornosti 2. korpusa Armije RBiH, a 20. septembra 1995. godine za vrijeme fotografiranja borbi na području planine Ozren, uslijed granatiranja, teško je ranjen. Tatu je pogodilo mnogo gelera, a jedan veći, koji je mogao biti koban, zabio se u fotoaparat koji mu je bio u predjelu srca i tu se zaustavio, istakao je Igor Trojak U periodu od 1992. do 1996. godine bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine radeći u pres-centru za ratni časopis “Armija ljiljana”.

Podržite nas na Facebooku!