Post by Adem MEHMEDOVIĆ

“Bojim se da će Luka za deset godina nestati. Da su normalniji uvjeti života, prvi bi se moj sin vratio ovdje. Kako mladi da formiraju porodicu, ko će doći u ova sela kad od centra Srebrenice treba više od sat i po vožnje. Ovo je mjesto neženja”

“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

Mi smo narod koji je preživio genocid i prije nekih 15-ak godina nismo mogli ni sanjati da ćemo u Srebrenici dočekivati ramazane kako ih dočekujemo danas. Mi smo ove godine klanjali teravih-namaz na deset mjesta, angažirali smo četiri učenika medrese. Imamo tri naše učenice medrese koje su sada na praksi i uključene su u naše ramazanske programe. Ta su djeca odrasla u Srebrenici poslije rata. To je ono što nam daje snagu i što pokazuje da ima života u Srebrenici”, priča Damir-efendija, koji kaže da su mladi najveće bogatstvo Srebrenice

Podržite nas na Facebooku!