Ašura i skriveno licemjerje

Koliko smo iskreni u vlastitom doživljaju ašure i koliko smo spremni shvatiti njene poruke? Shvatiti da svako ima pravo na svoj pristup tom događaju koji se zbio prije skoro četrnaest stoljeća. Da svako ima pravo u njemu pronalaziti elemente na osnovu kojih će sam događaj smatrati borbom za vlast ili prepoznavati obrise veličanstvenosti istinskog vjerovanja u Boga i borbe za istinu naspram laži

Piše: Elvir MUSİĆ

Čovjek je, čini mi se, sazdan od raznih vrsta lutanja između sebe, svoje realnosti i svojih želja. Nemali je broj i onih koji lutaju između onoga što na trenutke zamijene sa svojom realnošću i onim što njihova realnost uistinu jeste. Na kraju nekih od tih lutanja ispostavi se da se lutalo s ciljem, a neka opet skončaju kako su i počela: u besciljnosti i dangubi. Najteža danguba jeste lutati po vlastitoj umišljenoj realnosti i graditi građevine vlastitih želja utemeljenih na neiskrenosti koje se nije ni svjesno. Tako se skončava u okovima skrivenog licemjerja koje čovjeka odvodi u propast u svim segmentima života. Skriveno licemjerje jeste poput sna. Javlja se, razvija kao realnost, sanjara obraduje ili uplaši, ali na kraju – ma kako da je lijep ili ružan – skončava ko mjehurić pred udarom oluje realnosti. A tad već biva kasno za popravni. Kasno za mijenjanje stavova i tvrdnji formiranih u snu.

S takvim skrivenim licemjerjima suočavamo se skoro svakodnevno, ali priliku da ih prepoznamo dobivamo tek u danima kada se suočavamo s nekim velikim događajem i vlastitim emocijama i mislima potaknutim tim događajem. U danima ašure, naprimjer, imamo priliku propitati svoju nutrinu koliko smo iskreni u našem razmišljanju o vlastitoj tradiciji u kojoj ovaj dan zauzima posebno mjesto i ne podsjeća samo na Kerbelu već i na brojne druge velike i nadasve značajne događaje iz naše historije.

Koliko smo iskreni prema vlastitom religijskom naslijeđu i koliko smo spremni prihvatiti ljepotu poimanja jedne prelijepe vjere u kojoj ima ljubavi za svakoga, bez obzira na razne vrste uvjerenja i opredjeljenja koje svako može gajiti u skladu s vlastitim znanjem, životnim iskustvom i željama? Koliko smo iskreni u vlastitom doživljaju ašure i koliko smo spremni shvatiti njene poruke? Shvatiti da svako ima pravo na svoj pristup tom događaju koji se zbio prije skoro četrnaest stoljeća. Da svako ima pravo u njemu pronalaziti elemente na osnovu kojih će sam događaj smatrati borbom za vlast, prepoznavati obrise veličanstvenosti istinskog vjerovanja u Boga i borbe za istinu naspram laži ili, pak, inspiraciju za izgradnju vlastite nutrine kako bi se smoglo hrabrosti koračati stopama velikana koji je za istinu položio život. Ne samo u ratu. I u nauci. I u svakodnevici.

Na iskraju, ašura nas potiče na otvaranje drugih važnih pitanja među kojim je iznimno bitno pitanje o tome koliko smo sami doprinijeli promjeni sistema vrijednosti kojeg slijedimo. Koliko smo postali isključivi i samim tim što glas dižemo samo kada diljem zemaljske kugle stradavaju ljudi koji dijele naša vjerska uvjerenja, pritom se ne osvrćući na one koji slijede učenja drugih religijskih tradicija? Koliko smo zaboravili da smo ljudi i da su drugi ljudi, kao i mi, najsavršenija Božija stvorenja koja, kao takva, trebamo poštovati? Koliko smo svemu tome i sami doprinijeli svojim interesiranjima i odvajanjem dijela vlastitog životnog vremena nekim pojavama koje ne bi smjele biti tumačene kao nešto vrijedno djelića životnog mozaika ljudskog bića? Koliko nam je bitnije pročitati vijest o tome gdje je koja javna osoba provela noć, dok nismo kadri dati jasan odgovor na pitanje gdje smo mi proveli svoju? I jesmo li još u mraku i tmini ili smo, potaknuti razmišljanjem o ašuri, konačno smogli snage da iz tmina izađemo na svjetlo vlastite savjesti?

PROČITAJTE I...

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!