Asad profitira na licemjerstvu vodećih sila

Američki predsjednik Barack Obama, čovjek koji je avansno dobio Nobelovu nagradu za mir, kaže da ga Sirija proganja. Može samo sebe kriviti za to. U ovih pet godina prešao je put od “Asad mora otići”, preko raznih “crvenih linija” (koje je Bašar prekoračio ne trepnuvši), do kilave “diplomatije” koja je Siriju praktično predala u ruke Rusiji

Američko-ruski sporazum postignut 10. septembra 2016. godine, o uspostavljanju primirja, smanjivanju patnji Sirijaca dostavljanjem humanitarne pomoći stanovništvu pod opsadom i osnivanju zajedničkog centra koji bi koordinirao vojne i obavještajne akcije, propao je za manje od sedam dana i bez pokušaja primjene. Istovremeno, međusobna optuživanja o krivici dovela su do zaoštravanja odnosa između Washingtona i Moskve koje mnogi upoređuju s uvodom u najveću krizu Hladnog rata – Kubansku krizu 1962. godine. Dno je dotaknuto 3. oktobra, kada je Washington najavio suspenziju diplomatskih kontakata s Moskvom zbog neuspjelih napora da se zaustavi rat u Siriji.

Kad ne želiš reagirati, predloži rezoluciju

Moskva je, pak, suspendirala sporazum o uništavanju plutonija iz demontiranih nuklearnih bojevih glava. Sporazum se po tom dekretu može reaktivirati ako se ispuni lista želja Moskve: smanjenje američkog vojnog prisustva u NATO članicama blizu ruske granice, ukidanje svih sankcija uperenih protiv Rusije i kompenzacija gubitaka izazvanih tim sankcijama. Da je sporazum o plutoniju neka vrlo ozbiljna stvar, to bi se i moglo smatrati (ozbiljnim) ultimatumom. No, nije, ali na simboličkom nivou, kao odgovor na ratne bubnjeve određenih krugova Washingtona, dobro mu dođe za “homogenizaciju” domaće publike.

U međuvremenu je Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija bio poprište bizarne epizode “gađanja” rezolucijama, za koje su predlagači unaprijed znali da neće biti usvojene. Francuska je predložila jednu o “reaktiviranju obustave neprijateljstava” s glavnom tačkom o prekidu bombardiranja istočnog Alepa od strane sirijskog režima i Rusije. Nepotrebno reći, Rusija je uložila veto. Istovremeno je Rusija predložila rezoluciju koja poziva na obustavu nasilja u Alepu, ali ne i “antiterorističkih udara” (čitaj: bombardiranja svega što se bombardirati može). Tom rezolucijom nudi se siguran izlaz iz grada pripadnicima Jabhat al-Nusre (koju skoro niko ne zove novim imenom – Jabhat Fatah al-Sham). Izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura, znajući da ni rezolucija ni prijedlog neće proći, velikodušno se ponudio da će ih lično ispratiti garantirajući im sigurnost. Rezolucija nije osvojila dovoljno glasova.

Prisustvo Al-Nusre jeste kamen o koji se diplomatski pokušaji redovno spotiču s obzirom na to da je to, pored notornog ISIL-a, jedina teroristička organizacija proglašena kao takva od UN-a. Međutim, naivno je očekivati da bi se situacija bitno promijenila njihovim odsustvom iz Alepa. Nije potrebno imati kristalnu kuglu kako bi se u hipotetičnoj situaciji, da je prihvaćen prijedlog o sigurnom transferu njenih pripadnika, predvidjelo cjenjkanje oko njihovog broja, oko toga da nisu svi napustili Alep i svih mogućih “opravdanja” sirijskog režima i Rusije da produže agoniju istočnog Alepa.

Ohrabren pucanjem diplomatskih kontakata između SAD‑a i Rusije glede Sirije i stepenom do koga je ruski predsjednik Vladimir Putin spreman ići u zaoštravanje s Amerikom, sirijski predsjednik Bašar al-Asad, koji ne pravi distinkciju između pobunjenika i terorista, 14. oktobra 2016. godine dao je prilično agresivnu izjavu ruskom tabloidu Komsomolskaya Pravda. Asad je poručio kako nema druge opcije nego da Alep bude “očišćen od terorista”, odnosno da ih se “gurne u Tursku, odakle su došli, ili da ih se ubije”. S obzirom na oko 250 hiljada civila u istočnom Alepu i dosadašnju sirijsko-rusku praksu potpunog ignoriranja civilnih žrtava, to neodoljivo podsjeća na čuveni citat američkog oficira iz doba Vijetnamskog rata – “Potrebno je da uništimo grad kako bismo ga spasili.” Asad evo već petu godinu uništava vlastitu zemlju i stanovništvo kako bi spasio svoj režim, ruske i iranske interese, a da to, ako se izuzme panika EU glede izbjeglica i neproduktivnog bombardiranja ISIL-a od kad se ta tvorevina pojavila na sirijskom tlu, nije izazvalo ništa osim retorike i ničim potkrijepljene diplomatije.

Američki predsjednik Barack Obama, čovjek koji je avansno dobio Nobelovu nagradu za mir, kaže da ga Sirija proganja. Može samo sebe kriviti za to. U ovih pet godina prešao je put od “Assad mora otići”, preko raznih “crvenih linija” (koje je Bašar prekoračio ne trepnuvši), do kilave “diplomatije” koja je Siriju praktično predala u ruke Rusiji. Dosljednost u nedosljednosti ogleda se u posljednjoj “bravuri” te diplomatije. Ni dvanaest dana nije prošlo između gromoglasne najave suspenzije diplomatskih kontakata s Rusijom zbog Sirije i sastanka ministara vanjskih poslova SAD-a, Rusije, Saudijske Arabije, Katara, Irana, Iraka, Turske, Egipta i Jordana, uz učešće izaslanika UN-a za Siriju Staffana de Misture.

Mlaćenje prazne slame na visokom nivou

Dobro, može se reći da je razgovor uvijek bolji od njegovog odsustva, ali ako se razgovor ne svede na cilj, onda se može porediti s mlaćenjem prazne slame. Praktično nije bilo nikakvih očekivanja od sastanka u Lausanni održanog 15. oktobra, tako da nije bilo ni razočaranja kada su poslije četiri i po sata ministri izašli iz luksuznog hotela “Beau-Rivage Palace” bez da su imali bilo šta konkretno kazati novinarima. Agencija Reuters prenosi da je bivši zapadni izaslanik u Siriji rekao: “Ne razumijem zašto Amerikanci traže da razgovaraju ponovo s Rusima. Oni su napravili nula ustupaka. Da li Amerikanci misle da se Moskva potresla zbog prekida kontakta i da će sada promijeniti ponašanje?” Drugi zapadni diplomata izjavio je da je sastanak loše pripremljen, s nejasnim ciljevima i listom učesnika koja je ustanovljena u posljednjem momentu.

No, državni sekretar John Kerry nije dozvolio da ga savlada pesimizam, pa je izjavio da je sastanak proizveo nekoliko dobrih novih ideja, ali da je rano o njima govoriti javno te da će se, koliko u ponedjeljak, sastati niži ešalon diplomata da ih razrađuje.

Pa sjajno, okupili su se radi brainstorminga o ratu koji bukti već pet godina?! Neka mi bude oprošteno što me to o idejama podsjeća na vic pričan davno o arhitekti socijalističkog samoupravljanja (a radnja se dešava dok je bio samo učitelj u nekom slovenačkom selu): u nedostatku veterinara u selu dođe seljak kod učitelja da traži savjet šta da radi s bolesnom kravom. Ovaj mu preporuči da stavi kravine prednje noge u hladnu, a dvije posljednje noge u toplu vodu. Sutradan dođe seljak ponovo i kaže da je kravi lošije, na šta dobije savjet da stavi lijeve kravine noge u toplu, a desne noge u hladnu vodu. Treći dan seljak saopšti učitelju da je krava krepala. “Pih, baš šteta, a imao sam tako mnogo odličnih ideja.”

Neposredno prije jednako neproduktivnog sastanka slične ekipe minus Rusija, a plus evropske zemlje, održanog 16. oktobra u Londonu, svijet je obišla vijest da je Slobodna sirijska armija (FSA) uz podršku turske vojske u sklopu akcije “Eufratski štit” oslobodila gradić Dabiq od ISIL-a. Dabiq nema toliko strateški značaj koliko je ISIL to proglasio ideološki značajnim mjestom zbog proročanstva da će se u njemu odigrati “apokaliptična bitka”. Ispostavlja se da samo onaj koji je direktno ugrožen (Turska) zaista ima interesa da nešto promijeni na terenu.

Ah, da, u Londonu se iznjedrila i “sjajna ideja” o novim ekonomskim sankcijama Siriji i Rusiji. Teško je u ovim okolnostima zamisliti prazniju pušku.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!