Arif Ključanin: Mozaik

Čini se da su vjerski blagdani tek izlika za priče o “malenim“ egzistencijama koji su naš udaljeni glas nakon zadnjeg rata. Arif Ključanin živi na Novom Zelandu i nije dopustio da ga izbjegličke traume spriječe u pisanju. Kroz pojedinačne sudbine autor pokazuje kako čovjek može postati “sjenka svoje sjenke”. Priča Mozaik započinje kada Ključanin izrađuje mozaik u prezbiterijanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Foresthillu, pedesetak kilometara od Aucklanda. Ovdje autorova islamska uvjerenja dolaze u sukob s poslom kojega radi, a upravo se ovdje iscrtava ono što je Ključanin sa sobom ponio iz svog rodnog Kobaša, a zatim Hrvatske, gdje je dugo vremena živio, da bi na koncu bio prisiljen emigrirati “na kraj svijeta” – priču o manjinskom koje je počesto nenamjerno postavljeno u životno konfliktnu situaciju. Dobar, kakav jest, a u skladu s vjerskim uvjerenjima, Ključanin će uvijek naći izlaz u višku ljubavi koju osjeća prema svima. Pripovjedačev subjekt posve je neskriven; on naprosto širi blagdansku pojmovnost Božića i Bajrama kao nešto kozmičko i zauvijek sveprisutno

Prošle godine radio sam mozaik u prezbiterijanskoj crkvici svetog Ivana Krstitelja u Foresthillu, nedaleko od Pukekohe, pedesetak kilometara južnije od Aucklanda. Pater Konrad Peterson nazvao me je sredinom kolovoza. Dani su vidno postajali duži i slutilo se proljeće u mirisu toplog lahora što se zaplitao u granama drvoreda Sloane Streeta. Kraj zime u kolovozu i nakon dvadeset godina života na južnoj polusferi izgledalo mi još uvijek neprirodno, kao prve emigrantske zime. Imao je treperav glas, čas ženskasto kreštav, čas hrapav i grub, i tad mi je izgledalo da sam pričao s dvojicom ljudi. Jedan od te dvojice na telefonu, s piskutavim glasom, predstavio se kao pastor prezbiterijanske crkve u Foresthillu. Onaj s dubljim glasom se ispričavao što smeta. Nekoliko mojih bivših poslodavaca me je preporučilo – kaže kreštavi pater Konrad, a onaj drugi nastavi govoreći u množini – da oni preuređuju crkvu i da bi na podu hola htjeli postaviti mozaik, pa ga zanima – upada opet kreštavi otac Peterson – da li sam zainteresiran i da li bih mogao završiti do Božića? – završi onaj s glasom kao da govori iz bačve. Naravno da me je zanimalo, a i mogao bih prihvatiti posao samo što su kod izrade mozaika rokovi uvijek neizvjesni i ovise o mnogo faktora: pripremljenosti podloge, broju boja i vrsti materijala (staklo, keramika, mramor, kombinirano), veličini i složenosti motiva itd., itd. – pokušavao sam što jasnije objasniti toj dvojici na telefonu. Ali ništa ne mogu reći, zaključio sam diplomatski, sve dok ne vidim prostor, skicu motiva i dok ne znam za koji će se materijal odlučiti. Zatim su mi naizmjenično izdiktirali adresu i brojeve telefona i vrijeme kada su preko dana u crkvi. “Župna kuća je stotinjak metara stazom kroz park” – kaže onaj s dubokim glasom – “iza crkve” – završi kreštavi pastor. Mogao bih doći u nedjelju poslije mise, kažem toj dvojici, ali odgovori samo onaj s grubim glasom, kako bi to bilo sjajno.

U nedjelju, po dogovoru, vozio sam svoj pokretni atelje, stari, prašnjavi i pretrpani kombi za Pukekohe. Vrijeme te nedjelje nije obećavalo ništa dobro, crni su se oblaci prijeteći valjali rubovima horizonta. Topli se lahor od prije nekoliko dana preko noći pretvorio u hladni južni vjetar što je prorijedilo vozila na putu, pa sam stigao do raskršća za Foresthill brže nego sam htio. Uz razgranat eukaliptus odvaja se uska cesta i slijedi visoke žive ograde, koje štite usjeve farmera od hladnih vjetrova, do nevelike uzvisine s nekoliko kuća i stabala. Po broju automobila znao sam da sam uranio i odlučih malo prošetati parkom oko crkve. Tek kad sam izašao iz kombija čula se prigušena nebeska glazba orgulja i visoki glasovi neuštimanog zbora vjernika, što je pjevao neku meni nerazumljivu himnu Stvoritelju. Vrijedilo je prošetati. Park oko crkve napravio je neki dobar znalac i prirode i Stvoritelja, što baš nije čest slučaj oko crkava u Europi, bez oštrih geometrijskih oblika i bez čistih betonskih staza koje ističu sirovu moć kratkovidnog tehničkog uma i zrače sterilnost. Krivudava pješčana staza vodila je kružno parkom oko crkve od koje su se povremeno odvajale staze od nepravilnih plosnatih kamenja, ukopanih u travu s razmacima ugodnog koraka čiji ritam, one što se kroz život žure, nenametljivo priziva da uspore, da se osvrnu oko sebe, da dotaknu koru stabla, list na grani, pomirišu cvijet, da razmisle. Ti kratki odvojci staza vodili su posjetioca u različite slike jedne te iste priče o ljepoti života i Stvoritelja, ispričane bambusovim šumarkom, klupom smiraja pod borom na osami, lomljenom stijenom granita oko koje cvjetaju visibabe i narcisi, kolonijom crvenih bromelija na razvalinama crnih panjeva, bodljikavim grmom ruža što se stidljivo budi iz vlažnog zimskog sna, tihom baricom obrasle šašom, perunikama i preslicama s ribicama zlatnim u vodi što se skrivaju oko pupova lopoča. Šetnja ovim parkom djelovala je kao molitva, smirene duše potražio sam pastora Petersona i onog drugog što se uplitao u razgovor.

Pastor Konrad Peterson je oniska dobričina, znatno mlađi od mene, širokog iskrenog lica, kratke četkaste kose, pomalo zdepast, širokih ramena, čvrstog tijela s jedva vidljivom nabreklinom stomaka ispod crnog sakoa što je nosio na sebi. Jedva sam skrio svoje čuđenje, to da su ona dvojica s telefona zapravo ista osoba. Bilo je to dugo i učtivo formalno upoznavanje s nezaobilaznim pitanjem “Where are you from?”, a koje je otvaralo brojna pitanja i sjećanja na ratno i poratno ludilo zbog kojih sam tu gdje jesam. Bistar je Konrad, brzo je prestao da kopa po mojim bolnim uspomenama i već je otvarao široka vrata crkve. Zapravo, ta je nevelika građevina dijelom bio društveni centar, a dijelom prezbiterijanska crkva. Iza ulaznih vrata mali je hol, odvojen staklenim vratima od velikog hola iz kojih se lijevo ulazi u crkvu kroz široka rezbarena vrata, čiju je gornju polovicu krasio vitraž, desno je ulaz u priručnu čajnu kuhinju, a ravno naprijed stakleni je zid s otvorom, bez vrata, kroz koji se ulazi u veliki salon društvenog centra, skromno i ljupko namješten klupskim garniturama. U sredini sale vidio se prekriven bilijarski stol, a uz zidove velike ukrasne keramičke vaze s njegovanim dracenama, fikusima, sobnim palmama i grm krotona jarko crvenog lišća u uglu. U dnu prostorije, na lijevom zidu otvoren hodnik vodio je u druge prostorije i kupatilo koje sam kasnije često koristio. Na betonskom podu hodao sam po kružnim tragovima brusilice. Do prije nekoliko dana na podu su bile mramorne ploče, koje su tijekom preuređivanja crkve bile oštećene, pa su tako došli na ideju da ih zamjene s mozaikom.

Dok sam u mapu skicirao tlocrt i unosio mjere ulaznog i velikog hola pastor Konrad se izgubio negdje u hodniku na dnu sale. Sveukupno 28 kvadratnih metara mozaika osiguravalo mi je nekoliko mjeseci posla i dobru priliku za zaradu kojom bi taman pokrio neke kredite za troškove puta do Prijedora gdje smo išli na dženazu petnaestorice rođaka, čiji su ostaci pronađeni u jednoj od masovnih grobnica u Omarskoj. U posljednje vrijeme sve teže se živi i narudžbe mozaika su se prorijedile. Danas ručno rađene autorske mozaike zamjenjuju jeftinijim industrijskim mozaicima, a koji se završe brzo kao i podovi u javnim zahodima. Pastor se vratio s nekim knjigama u rukama i na jednom stolu u dvorani otvori nekoliko stranica s motivima Isusa i svetaca na mozaicima u znanim londonskim i njemačkim crkvama. Ispostavilo se da pastor još nema skicu mozaika, a moj dizajn donio bi još koju hiljadarku više da se riješim zaostalih neplaćenih rata kredita za kuću. Tako je uslijedio razgovor sasvim neduhovne naravi iako smo stajali od oltara udaljeni jedva deset metara, odijeljeni zidom salona. Jer, za razliku od vjere, vođenje crkve i džamije je zapravo posao. Čisti biznis. Zato veličina crkava i džamija, njihova raskoš i sjaj, malo govore o čvrstini vjere ljudi koji se u njima mole, a više o moći vladara i crkvenih organizacija koje vrlo često koriste vjeru naroda da bi ostvarili sasvim neduhovne ciljeve, a koji su najčešće sasvim suprotni od Božjih zahtjeva. Zato u ovih nekoliko tisuća godina vjere u Jednog Boga nismo baš naročito duhovno uznapredovali; i dalje se krade, otima, pljačka i ubija; i dalje se najbolje živi na tuđoj grbači, bogati su sve bogatiji, a sirotinja sve brojnija. Iako su nam usta puna Boga i dalje je najveća svetinja novac i sve što radimo vođeno je razlozima zarade i profita, a ne većom brigom za čovjeka, suosjećanjem i stvaranjem boljeg svijeta; šeici i kraljevi i politički moćnici, lijevi i desni, svejednako ne odustaju od nepotrebne raskoši i skupih i besmislenih navika da se kite i šepure dok stotine milijuna gladuju i skapavaju u bijedi i neimaštini, a ispod njihovih skuta biskupi i ulema i dalje narodu drobe o strpljivosti i uzdanju u milost Božju. A između svih njih stajali smo i mi: dobroćudni i skromni pastor Konrad i ja, emigrant, musliman, već pomalo umoran od života, koji pokušava živjeti od ljepote i umjetnosti.

Tako ćemo nas dvojica, zilzalom istreseni iz zemlje, stajati goli pred Bogom da platimo i za ovaj grijeh. Jer veliki je grijeh potrošiti 40.000 dolara za lijepi mozaik crkvenog ulaza dok milijuni umiru od gladi, a još je veći moj grijeh, jer sam se drznuo igrati Stvoritelja i od toga živjeti, stvarati cvijeće i drveće, insane i hajvane od šarenih kamenčića, i za to uzimati novac i ne misleći na onu gladnu dječicu afričku. Dugo smo razgovarali, gotovo do pred noć. Lako smo dogovorili cijenu jer pastor Konrad je znao koliko vremena i napora zahtijeva izrada mozaika. Najviše vremena smo potrošili oko izbora motiva. Lako je bilo objasniti pastoru da motivi Isusa i svetaca, koje mi je donio kao uzor, ne mogu ići na podlogu koja se gazi. Nešto teže ga je bilo uvjeriti da ni simbolički motivi vjere nisu pogodni da se po njima hoda blatnim farmerskim čizmama. Naime, pater Konrad vidio je jedan takav mozaik u metodičkoj crkvi u Hendersonu, kojeg sam napravio nekoliko godina ranije. Konačno je popustio kad sam ga podsjetio da su ti simbolički prikazi Isusa iz metodičke crkve izrađeni na zidu. Tu je pastor ušutio zbunjen. “Onda” – počeo je duboko, pa nastavio kreštavo – “morat ćemo odustati od mozaika i staviti ponovo kamene ploče.”

Tada se u meni probudio davno zaspali teolog, jer ako odustane od mozaika svijet će za mene biti još strašniji nego jest – postat ću beskućnik. Kako već mjesecima nema narudžbi, menadžer banke koja nam je dala kredit za kuću sve je nervozniji, sve češće zove i sve ga teže uvjeravam da odgodi prodaju kuće. “O, come on!” – počeo sam svoje teološko izlaganje, glumeći kao i uvijek sigurnost i samopouzdanje. Svaka crkva, ili bilo koja druga bogomolja, slavi prvenstveno Boga, a ne crkvenu organizaciju, odnosno vjeru. Zar ne? – upitao sam retorički i odmah nastavio. Džamije, katoličke crkve, pravoslavne crkve, bilo koja crkva, bilo kojeg imena, tu je isključivo zbog Boga, a još više zbog nas slabih i izgubljenih koji ga trebamo, pa i prezbiterijanska crkva svetog Ivana Krstitelja. Križ ne simbolizira Boga, nego muke Spasitelja i vjeru u Njega, jer Bog je nespoznatljiv pa su i njegovi simboli posredni: vatra, sunce, oko svevideće… Svaki od tih simbola je jednostran, simbolizira tek jednu od manifestacija Boga – toplinu, svjelost, milost… ali ono što ga najcjelovitije određuje jeste Njegova sveprisutnost, a to nam pruža brojne mogućnosti Njegovog simboličkog prikaza. “Ali kako ćemo kad je mozaik na podu?” – zbunjeno upadne pastor – “Gaženje…” – pokušao je još nešto reći, ali ja sam ga samouvjereno preduhitrio novom bujicom teoloških dokaza. Sveprisutnost Božja očituje se u svakom živom stvoru, u svakoj travci i drvetu. Sve što uberemo nosi djelić Božjeg daha. Napravit ćemo mozaik koji svjedoči njegovo sveprisustvo s onim što i inače, u stvarnom životu, gazimo. Pastor Konrad me upitno gledao raširenih očiju. Napravit ćemo mozaik u kome će i jevrej i musliman prepoznati Božje prisustvo, jer ne postoji kršćanski, jevrejski ili muslimanski Bog. “Ali kako…” – pokušao je upitati pastor, ali sam nadmeno samouvjereno odgovorio: “To je moj posao! Zato ste me i pozvali, zar ne?” Na svu sreću, moja glumljena samopouzdanost i sigurnost je djelovala. Dobri pastor Peterson je pristao. Ne samo na moj nejasan prijedlog, nego i na moje vrlo jasne uvjete: za vrijeme izrade mozaika nitko ne može biti prisutan uključujući i njega, a za vrijeme kad se crkva koristi mozaik će biti pokrit i moći će se vidjeti tek na dan otvaranja, na Badnjak; trećinu od 40.000 dolara uplatit će mi na ime troškova za materijal u narednih sedam dana, a ako mu se ne bude dopao rad, slagao sam, vratit ću novac i o vlastitom trošku dovesti pod u početno stanje. Već u srijedu nazvao me je da dođem potpisati ugovor i preuzeti novac, a prvi komadić mozaika zalijepio sam 23. kolovoza i tako sam četiri mjeseca proveo klečeći u holu prezbiterijanske crkve svetog Ivana Krstitelja, nad mojim do tada najvećim grijehom koji je pokrivao 28 kvadratnih metara.

Stakleni zid između salona i hola oblijepio sam papirom a otvor prolaza zagradio velikom pločom oplate za betoniranje. Sve to vrijeme čajnu kuhinju sam koristio isključivo samo ja, a prije odlaska kući završeni dio mozaika pokrivao sam starim rashodovanim vojničkim vunenim dekama, koje smo kupili u second hand dućanu prije dvadesetak godina i s kojim smo se pokrivali dobar dio naših prvih emigrantskih dana. Ne znam što bih bez tih teških vojničkih ćebadi i kako bih drugačije i lakše mogao sakrivati svoju nesigurnost. Jer nije lako glumiti Stvoritelja, činiti svojim rukama leptira na cvijetu, gazelu u skoku, lice paćenika. Tri puta sam počinjao taj mozaik, lijepio i skidao, ali nikada nisam odustajao od prve ideje, zapravo, kratkog bljeska vizije koju sam osjetio kada sam poslije šetnje parkom ušao u prazan hol. Radilo se naprosto o pogrešno odabranom mjestu početka koji je u toj viziji bio neobično bitan. Jer to je bila sasvim hirovita i živa vizija koju zbog toga nisam ni pokušao staviti na papir, napraviti skicu, kako se to obično radi, nego sam je nesvjesno slijedio, vadio iz duše i lijepo sa šarenim djelićima mozaika. Jer motiv je bio cvijetnjak, razgranat, vedar i šaren kao život. Kao život uopće, ali ne ljudski život, haotičan, pohlepan, krvav, pun nasilja, neumjerenosti i obijesti, patnji…

Za one koji hodaju pješčanom stazom parka života ući u crkvu ne bi trebalo značiti ulazak u prostor gdje smo bliže Bogu, jer Bog je sveprisutan, u bari sa zlatnim ribicama ispod lista od lopoča, u busenu rascvalih narcisa, ispod bora na osami, s leptirom na trnovitoj grančici ruže. Ući u crkvu je susret s drugačijim prizorom istog života, prizorom zajednice. Jer crkva je cvijetnjak zajedništva, zajedništva različitosti u kojoj se sluti vječnost i osjeti dašak bezvremenosti kojeg ne možemo naći sami na vrhu planinskome. “Mi nismo sami” – himna je koja nemušto odzvanja među zidinama hramova Božjih diljem svijeta. Treći put sam počeo mozaik s namjerom da svaki dio mozaika može biti početak, odnosno da je početak nespoznatljiv kao i sam Stvoritelj, nizao sam i preplitao beskonačne vitice rascvalih loza, arabeske različitih boja cvjetova i cvjetića, a između njih krupne krune samotnih cvjetova božura, ruže, žutog maslačka… neuhvatljivog ritma javljanja. Zadnju sam laticu zalijepio dva dana pred Badnjak. Drugi dan sam ujutro crnim cementom ispunio fuge između sitnih djelića, a popodne pamučnim ručnicima ispolirao mozaik, sklonio papire sa staklene stijene, pa pokrio ponovo čistim plahtama zbog popodnevne mise.

Na Badnjak, ranim jutrom otvorio sam crkvu, skupio pokrov i složio ga u kombi, a zatim pokucao na vrata pastora. Bio je zatečen mojim svečanim odjelom, svilenom košuljom i leptir mašnom. Zamolio sam ga za šetnju kojoj se pridružila njegova tiha supruga Hilda. Lagano smo hodali parkom oko crkve. Trava je bila kratko ošišana, grm se ruža posve probudio snopovima latica, kratko smo zastali kraj barice iz kog su nas gledale rascvale oči lopoča što se ljuljao na vodi i nastavili šetnju dirnuti bojama i mirisima, pjesmom ptičjom. Uz rub staze slijedili su nas šareni valovi petunija iza kojih su stajale uspravne gladiole, plavi i bijeli zvončići, šarene krune cinija. Ulaskom u crkvu ništa se nije promijenilo, još uvijek smo bili u rascvalom vrtu života. Supružnici Peterson su se pogledali široko otvorenih očiju, gospođa Hilda me jednom rukom stisne za nadlakticu, a drugom u čuđenju pokrije otvorena usta. “O, my God!” – samo je rekla. Minutu, za mene najdužu do tada, samo su nijemo hodali po holu, a onda mi je pastor Konrad prišao i čvrsto me zagrlio. Trema zbog koje danima nisam mogao spavati mirno napokon me je prošla otvarajući vrata neopisivoj sreći u mojoj duši. Pozvali su me u kuću na kafu, što sam ne skrivajući radost prihvatio. Vidio sam im suze u očima. Obično brbljavi pastor Konrad sad je bio šutljiv i dok smo pili kafu primijetio sam da mu gospođa Hilda daje neke znakove očima. Badnjak je, mislio sam, imaju obaveza preko glave i najbolje bi bilo da ih sada ostavim na miru.

Međutim, kad sam htio ustati pastor Konrad mi nježno spusti ruku na rame i zamoli da ostanem sjediti još malo i počeo mucajući: “A… hm. Dobro… Ipak i vi morate znati istinu…” – reče mi. Kakvu istinu? Zar vam se mozaik ne sviđa? Zar mislite da ne odgovara? – iz mene je krenula bujica pitanja. “Ma, ne! Sve je izvanredno, to je najbolji mozaik za crkvu koja nosi ime onoga tko je navijestio Isusov dolazak. Ali imali smo ponudu koju nismo mogli odbiti. Znate, mi smo siromašna crkva.” “Kakvu ponudu? Oprostite, ništa mi nije jasno.” “Ne, ne…To nema nikakve veza s vama. Vi znate da je Fontera najveća kompanija za preradu mlijeka na svijetu?” – počne pastor i odjednom mi se učini da bulazni, kao da je s krenuo s pameti. “Da, naravno, ali…” “Ma, prodali smo crkvu.” – prekine me brzo pastor kao da mu je tako lakše istresti bolnu istinu. “Prodali! Prodali Fonteri! U veljači će sve srušiti i ovdje će napraviti novo postrojenje za proizvodnju mlijeka u prahu, koje će raditi samo za kinesko tržište, a novu ćemo crkvu napraviti bliže gradu. Do tada službu ćemo vršiti u zakupljenoj sportskoj dvorani koledža u Pukekoheu.” Ne znam kako sam se vratio kući. Mučile su me sumorne misli kako sam zbog novca napravio rascvalu livadu da slavi sveprisutnost Stvoritelja i kako će je zbog još većeg novca preorati bagerima. Zar baš mora, u kratkovidnoj ljudskoj pameti, početak i kraj svega biti samo novac? – proganjalo me pitanje sve dok se ponovo nije javio pastor Konrad. Sad sam posve zaokupljen rješenjem mozaika “Uznesenja Marijinog” u novoj prezbiterijanskoj crkvi na ulazu u Pukekohe. S tom lovom ću se konačno riješiti kredita za kuću. “Ako Bog da!” – zlobno dobacuje mali šejtan zadužen za moju grješnu dušu, a koji se krije u svakom od nas, u dubokim i sjenovitim pećinama naših savjesti.

PROČITAJTE I...

Međutim, stvari u vezi s Kamengradom stoje posve drukčije: nit su Kamengrad Osmanlije osvojile 1463. godine (to je legenda u vezi s kojom se historičari listom slažu da nema povijesno utemeljenje), nit ga je od njih branila bosanska vojska, nit je u vrijeme osvajanja bio u granicama bosanske države.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!