Anur Hadžiomerspahić (1971–2017): U vakuumu

Nismo mogli bez umjetnosti. Upisasmo se po tim umjetničkim školama da pronađemo sebe, a i druge. Naučilo nas da gledamo i mjerimo, crtamo i brišemo. Pravili smo i probleme jer je tako trebalo

Nekad je dovoljno samo nekoliko riječi s druge i daleke obale da se čovjek nađe u vakuumu, kao usred termonuklearne eksplozije, nakon što je sve gurnuto naprijed pa treba da se vrati unazad, u središte nedostatka logike i konkretnih odgovora na sva pitanja koja su ikada postavljena od postanka svijeta. I onda, kada se sve naizgled poravni i stiša, krhotine razasute naokolo valja prikupljati i sastavljati sliku koja više nikada neće biti ista.

Malter koji je vezivao ćerpič je popucao, možemo se samo sjećati stanara te neke stare kuće u kojoj više niko ne živi, posmatrati ruševinu i prisjećati se lijepih stvari koje su se u njoj desile, ma koliko to izgledalo nemoguće. U neka doba i ruševina biva uklonjena i na njenom mjestu izgrađena nova, veća i modernija zgrada. Ljudi koji su se u nju uselili ponašaju se kao da su tu već milion godina. Obrisi nečega što se tu prije nalazilo ostaju samo u sjećanjima najstarijih, na nekim rastočenim crno-bijelim negativima po uglovima tamnih i memljivih podruma.

Naša želja za pojednostavljenjem stvari je prejaka. Šamani koji žive po usamljenim zabitima i mračnim pećinama danas imaju internet. Nove cipele nisu baš udobne, pojavili su se žuljevi, ali ih iz nekog dišpeta nosimo i dalje; sve dok se stvar ne “razgazi”, dok koža na mjestima trenja ne odeblja, flasteri otpadnu. A onda kupimo nove, drugih boja i oblika i zatim sve ispočetka. Snijeg promijeni pejzaž, ali ga promijeni i poplava, a i jedno i drugo ista su materija u drugom agregatnom stanju. Vulkan na ekranu nikako da eksplodira pošteno, s vremena na vrijeme iskašljava dim kao stari Wartburg.

Pokušavam izbjeći gomilu koja je iskočila iz voza i ide prema meni. Ne gledam ih u oči, tu nalazim opravdanje za nelogični i drski dijagonalni prolazak kroz rulju, nikad se ne bih probio na drugu stranu kada bih sa svakim bio uviđavan. I dok se tok misli smjenjuje brže od reklama na novom tržnom centru, pokušavam se naviknuti na iznenadni vakuum koji se desio, na nedostatak logike u momentu kada mi ona najviše treba.

Muzika je ta koja nas je povezala, ta apstraktna umjetnost bez premca, brod koji plovi bez jedara ili propelera, auto za koje nije potrebno gorivo. Prevarili su nas roditelji pa nas poslali u muzičke škole. A tamo nas dočekali strogi nastavnici, note koje ne razumijemo, svakodnevna tortura višesatnog vježbanja, često i suze. Patnja bi onda prestala, note bi dobile smisao, a prsti prosvirali. Strast se onda uplela, shvatismo da bez muzike ne možemo dalje. Sviralo se zato do iznemoglosti, dok se instrumenti nisu umorili i digli ruke od nas. Publika je htjela još, ali vrijeme se usprotivilo. Oblaci su se nadvili i počela je oluja.

Nismo mogli ni bez umjetnosti. Upisasmo se po tim umjetničkim školama da pronađemo sebe, a i druge. Naučilo nas da gledamo i mjerimo, crtamo i brišemo. Pravili smo i probleme jer je tako trebalo. Generacije su pušile u istom WC-u na prvom spratu, imena su se urezivala, ljubavi počinjale i završavale. Na kraju bi se sve okončalo odlaskom u vojsku, u iste uniforme i udaljene gradove, pisali bismo pisma, brojali i krupno i sitno, čekali izlazak u grad da se dokopamo lošeg bureka. Sve bi se povratkom kući vratilo na staro, na novo. Otkrila bi se druga mjesta, otimali stanovi od baba i deda u kojima bi se dernečilo dok se tapete ne odlijepe. U sitne sate oteturah kući, pokušavajući da se naviknem na iznenadni vakuum koji se desio, na nedostatak logike u momentu kada mi ona najviše treba.

Povratak u život bio je težak. Ali i sladak. Prve poslijeratne godine dočekane su objeručke, novi natpisi zamijenili su stare, nekom je optimizam zamijenio očaj, drugima očaj optimizam. Umjetnost izražavanja preplavila je sve, zajednički se nanosio novi sloj svježe bijele boje na zidove “Collegium Artisticuma”. Nezaustavljivo se mijenjalo vrijeme, kiša i oblaci munjevitom su brzinom dolazili i odlazili. A onda bi se opet sjedilo u kuhinji s otvorenim prozorom, udisao se ljetni zrak i maštalo. Neko bi onda uzeo gitaru i nešto njome crtao po zidu. Sutradan bi opet došao avion i razvezao goste kućama.

Bježeći od zime, posljednje ptice užurbano su letjele prema jugu preko svih evropskih granica. Niko im ništa nije naplaćivao. Na satu je bilo previše kazaljki, to više nije bio život, to je bila plastika. Stigli su i brojevi računa. Na radiju je svirao SNOB. Neko je prošao s torbom “Made in Bosnia”, napravljenom od ljudske kože.

Zaista je teško reći šta se zapravo desilo, pokušavam se naviknuti na iznenadni vakuum, na nedostatak logike u momentu kada mi ona najviše treba.

PROČITAJTE I...

Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!