ANKETA STAVA: Postoji li nacionalizam među Bošnjacima (1)

Ujedno je riječ i o samoodređivanju i samodefiniranju, sa sviješću da sliku i stanje jednog naroda određuje i tzv. “pogled izvana”, odnosno nije presudno samo vlastito viđenje, nego i to kako nas drugi vidi. Međutim, redakcija Stava smatra da na pitanje postojanja nacionalizma među Bošnjacima treba početi odgovarati prije svega introspekcijom i samopreispitivanjem.

Sedmični časopis Stav pokrenuo je anketu s pitanjem “Postoji li nacionalizam među Bošnjacima kao dominantna društvena pojava?”. U tu svrhu kontaktirali smo veliki broj bošnjačkih intelektualaca u BiH, uključivši i predstavnike bošnjačke intelektualne elite u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Ova anketa ujedno predstavlja prvi sveobuhvatniji bošnjački odgovor na kontinuirane dnevnopolitičke teze o postojanju bošnjačkog nacionalizma, koji se pritom svrstava uz bok onog hrvatskog i srpskog.

Ujedno je riječ i o samoodređivanju i samodefiniranju, sa sviješću da sliku i stanje jednog naroda određuje i tzv. “pogled izvana”, odnosno nije presudno samo vlastito viđenje, nego i to kako nas drugi vidi. Međutim, redakcija Stava smatra da na pitanje postojanja nacionalizma među Bošnjacima treba početi odgovarati prije svega introspekcijom i samopreispitivanjem.

Našim sagovornicima postavili smo i potpitanja, u slučaju da odgovore potvrdno, da objasne koliko je dominantna i koliko je široko rasprostranjena pojava, kada se nacionalizam kod Bošnjaka pojavljuje, pod kojim okolnostima, u kojem intenzitetu, ima li obilježja šovinizma i kako se manifestira.

Ako je odgovor negativan, da obrazlože čime objašnjavaju odsustvo nacionalizma u historijskom, političkom, društvenom i kulturnom smislu. Ima li takvo što veze s pojavom i karakterom drugih nacionalizama u kontekstu u kojem žive Bošnjaci (npr., je li se pojavljivao unutar nacionalističkih pokreta drugih naroda i slično)?

Odgovore anketiranih objavljivaćemo u narednim danima.

Prof. dr. Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i predsjednik BZK “Preporod”

Povremeni proplamsaji “kulturnog nacionalizma” kao reakcije na negaciju narodnog i kulturnog bića Bošnjaka

Odmah treba reći da ne postoji takav nacionalizam koji bi kao dominantna društvena pojava određivao političke procese unutar Bošnjaka kao političkog subjekta današnje Bosne. Prije bi se moglo ukazati na neke povremene proplamsaje tzv. “kulturnog nacionalizma”, kako ga određuje F. Meinecke, ali i to je samo reakcija na negaciju narodnog i kulturnog bića Bošnjaka. To kazujem jer smatram da bošnjačko-bosanski politički subjekt u povijesti uopće nije razumio koncepciju nacionalizma u evropskim tokovima i zbog toga je bio objekt ofanzivnih, militarnih, ekspanzionističkih nacionalizama i hegemonijskih politika prvih susjeda koji su od druge polovice 19. stoljeća otvoreno krenuli u “nacionaliziranje” Bosne i Bošnjaka. Cjelokupna srpska i hrvatska politika i nauka dale su se na ostvarenje toga cilja u 20. stoljeću, a Bošnjaci su beznadno lebdjeli u vlastitoj nemoći do posljednje decenije tog stoljeća, kada su se odlučili suprotstaviti razornoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima.

Kada se govori o nacionalizmu, onda se primarno misli na proces stvaranja nacionalnih država u Evropi od kraja 18. i početka 19. stoljeća do današnjih dana. Pojednostavljeno kazano – pitanje nacije, ustvari, pitanje je uspostavljanja nacionalne države ili stvaranja države-nacije u dobu kapitalizma, modernizacije i kapitalističke produkcije roba. U Evropi taj proces ima dvostruku dimenziju: u jednom pogledu riječ je o uspostavljanju države na građaninu kao subjektu njenog ustava i postojanja, a u drugom obliku pojavljuje se etničko‑religijska grupa kao osnova na kojoj se gradi nacionalna država. Iz toga se onda pojavljuje razlikovanje kulturnog i političkog nacionalizma. Nacionalizam je tako jedan proces i događanje koje se bitno tiče ljudskih zajednica i nacija kao oblika društvenosti, a onda ga možemo posmatrati i kao razdoblje evropske povijesti u kojem se mi danas nalazimo.

Nažalost, moram primijetiti da Bošnjaci nisu uspjeli u drugoj polovini 19. stoljeća razviti intencije bosanskog pokreta Huseina Gradaščevića za autonomiju Bosne 1831. godine, koji je u sebi nosio intencije političkog nacionalizma. Trebalo je proći 160 godina i dočekati devedesete da bi se pokrenuli bosansko-bošnjački projekti konstitucije političke svijesti i dostizanje slobode, ali ovaj put u sasvim drugačijoj političkoj konstelaciji. Naravno, ne zaboravljamo ni one pokušaje s MNO i JMO u prvoj polovini 20. stoljeća, ali oni su situirani u okviru orijentalizirajuće slike Bosne i religijske svijesti Bošnjaka koja se koristi da se napravi diferencija spram drugih, ali se u njima Bošnjaci ne podižu iznad religijskog razlikovanja u oblikovanje narodnog bića preko kulture sa svim njezinim sadržajima.

Takva religijska i orijentalizirajuća slika Bošnjaka i Bosne bila je katastrofalna po njihovo razumijevanje bosanstva, nacionalnog pitanja, državotvorstva, kulturnog identiteta, evropskih tokova, ali sasvim prihvatljiva za njihove neprijatelje koji su ih nazivali “Turcima” i došljacima. Najveća kočnica tome bile su dominantne pojave: bošnjačka neobrazovanost, nedostatak društveno-znanstvene inteligencije, prevladan feudalni mentalitet, nefunkcionalne naracije o prošlim vremenima, demografska depopulacija, ekonomska nemoć, “zaborav” vlastite povijesti i tim redom.

U međuvremenu su pojedinci iz reda bošnjačkog naroda naivno počeli slijediti nacijske konstrukcije srpstva i hrvatstva i kroz te se procese identificirati s drugim nacionalnim idejama u kojima nije bilo Bosne, te je gotovo nepojmljivo o kakvom se stanju nesvjesnosti i neznanja radilo. To samo znači da Bošnjaci nisu imali autoritativan misleći subjekt oko kojeg bi se strukturirali. I dan‑danas postoje takve manjkavosti u nepovijesnim pokušajima da se religijski lideri nameću vrlo neodgovorno kao lideri naroda u cjelini, da se koristi opasna sintagma “prvi u Bošnjaka” kao da su oni jedno zaostalo pleme, taj cezaropapizam nam je nanio nemjerljive štete u 20. stoljeću i moramo ga se osloboditi preko razvijanja institucija države i političkog sistema.

Bosna je stoljećima bila pluralno društvo koje je davalo sintezu u formi plodonosne simbioze pojedinačnih elemenata – razvijenih na istom korijenu. Od 1992. godine krenuo je politički proces da se uvede konsocijacijski princip naporednih društava, zajednica, “republika”, entiteta, čime je bitno negirana i odbačena njezina povijesno-politička struktura. To je pokazatelj da su u Bosnu udarila najmanje dva antibosanska nacionalizma i razne vrste geopolitičkih projekcija i procesa dugog trajanja koje nismo ni primijetili. U takvom vrtlogu, vidljivo je sasvim, nismo uspjeli razviti politiku bosanstva kao najširu nacionalnu osnovu života bosanskog čovjeka, nego smo podlegli procesima u kojima partikularne etničko-religijske grupacije uspostavljaju “nacije” na osnovu konfesionalne i religijske razlike. Onda su etničko-religijske grupe pojmljene i definirane kao nacije, a ne svi ljudi (građani, stanovnici, državljani) u okviru jedne države bez obzira na njihovo etničko, religijsko, rasno, spolno, ekonomsko, partijsko ili bilo koje drugo određenje.

Dezorijentirani religijski konstrukt nacionalne svijesti, uz koji je išla politika defanzive i uzmicanja pred svim bitnim pitanjima života, predstavlja danas najveću opasnost za bosansku državu, koja ne može biti zamijenjena nikakvom formom panislamizma ili nekog drugog ideološkog sadržaja koji reducira smisao i formu ljudskog života u okviru države. Bošnjaci nemaju pravo na primitivni etničko-religijski nacionalizam ili slične ideološke simulakrume kojima bi imitirali srpski ili hrvatski, i time potisnuli Bosnu kao političku, povijesnu, geografsku, ekonomsku, kulturnu činjenicu.

Bošnjački nacionalizam može biti samo i jedino bosanski, to jeste borba za bosansku državu-naciju sa svim njezinim domoljubima, objedinjavajući nacionalizam bosanskih ljudi oko njihove stare države i povijesnog iskustva pluralnosti, tolerantan i demokratski. Pitanje bosanske nacije, bosanskog patriotskog nacionalizma, nadilazi sve naše ograničene, pojedinačne iskaze i njemu se mora ozbiljno pristupiti kao najvažnijem pitanju bosanske budućnosti, što podrazumijeva vrhunsko znanje o procesima u kojima se nalazimo. Na tom pitanju moraju raditi intelektualne grupacije u koordinaciji s poslovnim i političkim grupacijama. Smatram da dolazi vrijeme među bošnjačkim političkim opcijama kada će znanje i stručnost biti odlučujući u svim sferama života. Tada ćemo razumijevati distinkcije između naroda i nacije, etnosa i demosa, kulturnog i političkog identiteta… Postali smo, nažalost, zatočenici vlastitog neznanja.

Adil Kulenović, predsjednik “Kruga 99”

Bošnjački nacionalizam u smislu velikodržavnog projekta ne postoji

Nažalost, ne, ne u dovoljnoj mjeri, ako pod sadržajem i opsegom pojma nacija mislimo na klasični i savremeni pojam organizirane društvene zajednice, države dakle, a nacionalizam kao njegovu krajnju izvedenicu. Agresivne ideologije unosile su u BiH, bar stoljeće unazad, pojmovnu zbrku, prikrivajući mimikrijsku oblandu velikodržavlja. I u socijalizmu, također. I tada kao i sada, pojam, naprimjer, United Nations (Ujedinjene nacije) zamijenjen je Ujedinjenim narodima, a internacionalne organizacije – međunarodnim. “Narod” se u takvoj ideološkoj kopreni supsumirao pod prikriveni sadržaj i namjere agresivnih srpskih i hrvatskih političkih elita radi osvajačkih tzv. “etničkih prava” na teritorije BiH. I na koje polažu pravo, “moraju” živjeti, “čisti” od drugih, u jednoj državnoj zajednici na račun BiH. Kao da je to moguće bilo gdje i jučer bez vječnog vođenja ratova, a posebno danas u vrijeme globalizacije.

U tom smislu, bošnjački nacionalizam, kao osvajački etnonacionalizam, u smislu velikodržavnog projekta, “Velike Bosne”, ne postoji. Izuzev nekih egzibicija zanemarljivih grupa. Naprosto što takve ideje nisu imale plodno tlo u samom populusu, u narodnom vjerovanju, njegovom odgoju i obrazovanju. Bar kada je riječ o autentičnim Bošnjacima čija identifikacija s Bosnom nije samo religijska već korijenska, ona što je nikla iz bosanskog ambijenta stećaka i nišana, i križeva i krstova, pa i petokrake. Posljednji osvajački rat imanentnu je narodnu odlučnost o Bosni državi‑naciji, ne samo od Gradaščevića niti samo ZAVNOBiH-a, preobratio u eksplicitnu samosvijest i volju za državom Bosnom. Ne u dovoljnoj mjeri, naravno, jer i dalje značajan dio populusa živi u okovima prošlosti determinacijom svoje nacionalne samosvijesti i identiteta uglavnom religijskim slobodama. Čak i sada konstruirana destrukcija države, ne samo u jeziku, i dalje mnogim ušima ljepše zvuči od strpljivog, upornog i beskompromisnog njenog građenja. I rektalnog čak prihvatanja političkih aspiracija, postupaka i agresivne protiv bosanske propagande kao uzorite i uspješne. Srećom, kod društvene elite sve manje.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!