ANDRIĆ KAO DIPLOMATA U NACISTIČKOM BERLINU

I danas je u određenim krugovima, pa čak i u pojedinim sarajevskim medijima i “građanskim” strankama, sasvim pohvalno oštriti jezik na liku i djelu književnika Envera Čolakovića, a jeres je, ili, pak, nacionalizam, ukazati na sumnjivu ulogu Ive Andrića u vrijeme nacističkog režima

Kada je Općinsko vijeće u Hadžićima uputilo inicijativu za imenovanje novoizgrađene škole po književniku Enveru Čolakoviću, u javnosti je pokrenuta rasprava o ideološkoj podobnosti ovoga pisca. Neki politički krugovi smatrali su tada da Čolaković ne zaslužuje da se po njemu nazove javna ustanova u Kantonu Sarajevo. Isti se slučaj desio kada je jedna od škola, također u Kantonu Sarajevo, ponijela naziv istaknutog bošnjačkog intelektualca, naučnika i pisca, profesora Mustafe Busuladžića.

U argumentaciji je navođeno da je Enver Čolaković bio kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Mađarskoj od 1944. godine do kraja Drugog svjetskog rata, a u slučaju Mustafe Busuladžića isticani su istrgnuti citati iz njegovih tekstova kao navodni dokazi o njegovom antisemitizmu i fašizmu.

Iako komunističke vlasti protiv Čolakovića nisu pokrenule nikakve krivične procese nakon okončanja Drugog svjetskog rata, ovaj bošnjački književnik za svog života bio je često prešućivan i zanemarivan. A da hajka protiv njega još traje, dokaz je to da škola u Hadžićima po njemu, ipak, nije dobila ime. Za razliku od Čolakovića, komunističke vlasti odmah nakon ulaska u Sarajevo ubile su Mustafu Busuladžića, kao protivnika komunizma, što je potvrdio i objavljivanjem djela o muslimanima u bivšem SSSR-u. Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići. Na mjestu na kojem je strijeljan pronađeni su poslije njegove naočale i fes.

Ovi slučajevi otvorili su i neka druga pitanja. Da li smo baš sve znali o našoj bližoj historiji? Je li sve bilo onako kako su nas učili u školama i “hranili” medijima? Zašto se pojedine ličnosti zabranjuju i potiskuju, poput Envera Čolakovića, Mustafe Busuladžića, dok su druge zaštićene od ovakve vrste kritike, poput Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, iako su im “grijesi” slični ili još i veći?

Nije li, zapravo, riječ o široj strategiji kojom se bošnjačke uglednike želi naknadno fašizirati? Tražio se i još se traži “grijeh” u Bošnjaka kako bi se napravio pandan četništvu kod Srba i ustaštvu kod Hrvata. “Grijeh” se morao naći, kao i njegovi počinioci, poput Mustafe Busuladžića, Huseina ef. Đoze, Alije Izetbegovića i mladomuslimanskih intelektualaca, književnika Čolakovića i ostalih.

Nasuprot tome, pojedine ličnosti koje su direktno sarađivale s nacističkim vlastima abolirane su i s najvišeg mjesta proglašavane “ikonama” socijalističke Jugoslavije. I danas je to dio zabranjene historije, a najbolji dokaz za to jeste Ivo Andrić. Zna li, zapravo, šira javnost na kojoj je funkciji bio Andrić u prvim godinama Drugog svjetskog rata? I danas je u određenim krugovima, pa čak i u pojedinim sarajevskim medijima i “građanskim” strankama, sasvim pohvalno oštriti jezik na liku i djelu književnika Envera Čolakovića, a jeres je, ili, pak, nacionalizam, ukazati na sumnjivu ulogu Ive Andrića u vrijeme nacističkog režima.

 

Andrić kao diplomat u nacističkoj Njemačkoj

Široj javnosti skoro su pa nepoznati dijelovi biografije Ive Andrića iz njegove diplomatske službe u Berlinu, kada se susretao s Adolfom Hitlerom i prisustvovao potpisivanju pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu fašističkih država. Andrić je zvanično preuzeo mjesto ambasadora u Berlinu 19. aprila 1939. godine, dan prije Hitlerovog rođendana, koji je u to vrijeme proslavljan kao državni praznik. Na položaj opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u glavnom gradu Njemačke Ivo Andrić dolazi kao osoba od povjerenja srpske elite, kao iskusan diplomat, ugledan pisac i vrstan poznavalac njemačkog jezika i kulture. Zapravo, Andrić je, po naređenju generala Simovića, bio poslan u Berlin da s Göringom i Herenom pregovara o kreditu koji bi Nijemci odobrili Jugoslaviji za kupovini oružja. Kontroverzno je Andrićevo posredovanje u kupovini njemačkog naoružanja. I, naravno, kontroverzna je njegova uloga u potpisivanju Trojnog pakta.

Nekoliko je godina poslije rata u Beogradu upriličena izložba fotografija kojom su komunističke vlasti htjele prikazati svu “dekadenciju” bivše države, pa su, između ostalog, bile izložene fotografije s potpisivanja pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u dvorcu “Belvedere” u Beču. Na nekima od njih bio je uočljiv i Andrić. Priča kaže da je brzo intervenirano iz vrha komunističke vlasti, pa su fotografije uklonjene.

U knjizi Osporavana zemlja Aleksa Đilas piše: “Pakt je bio šok za mnoge Jugoslovene, mada Jugoslavija nije bila obavezna da učestvuje u nemačkim i italijanskim ratnim operacijama, niti da dopusti stacioniranje nemačkih trupa na svojoj teritoriji.” Đilas, pojašnjavajući ovu tvrdnju u fusnoti svoje knjige kaže sljedeće: “Najznačajniji ljudi koji su odlučivali o jugoslovenskoj spoljnoj politici bili su knez Pavle, Cvetković, Maček, ministar inostranih poslova Aleksandar Cincar-Marković i Ivo Andrić, jugoslovenski diplomatski predstavnik u Berlinu.”

Kosta Pavlović u knjizi Onakvi kakve sam ih znao, između ostalog, ističe: “Jugoslovenska sedmočlana delegacija u Beču, u palati Belvedere, 25. marta 1941. godine potpisuje pakt o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Silama osovine. Potpisivanju pakta prisustvovao je svakako i Ivo Andrić, koji je na fotografiji, koja je tada napravljena, stajao iznad stola za kojim su sjedili potpisnici pristupanja Trojnom paktu. Istoga dana, nakon ceremonije potpisivanja, Andrić se vratio u Berlin. Napominjem da nisam u prilici priložiti originalnu fotografiju na kojoj se vidi i sam Andrić, jer je on kasnije, neposredno prije uručivanja Nobelove nagrade, na volšeban način ‘nestao’ sa tih fotodokumenata. Ja, međutim, tvrdim da sam video tu sliku i to u više navrata, kao i mnogi drugi.”

Malo je poznat i Andrićev susret s Hitlerom 1939. godine. On je, naime, o svom susretu s Hitlerom pričao s književnikom Maksimilijanom Erenrajhom Ostojićem, i tu veoma detaljno opisao susret, ali i samog Hitlera kao osobu od krvi i mesa. A ovaj je o tome napravio zabilješku koju je poslije publicirao. Taj susret odigrao se 19. aprila, kada je Andrić primljen na audijenciju kod kancelara njemačkog Rajha Adolfa Hitlera na nastupnom prijemu povodom predaje diplomatskih akreditiva. Tom prilikom Ivo Andrić obratio se Hitleru kazavši da “smatra za naročitu sreću da mu je kraljevsko namesništvo poverilo ovu časnu zadaću”. Andrić je izrazio nadu “da mu blagonaklona podrška njegove ekselencije kancelara Adolfa Hitlera neće nedostajati u izvršenju njegove prijatne dužnosti”. U diplomatskom maniru odao je priznanje Hitleru, “koji s toliko uspeha i dostojanstva stoji na čelu velikog nemačkog Rajha”. (Kosta Pavlović, Onakvi kakve sam ih znao, Otkrovenje, Beograd, 2004).

 

Saradnja s četničkim pokretom

Andrić je, kao opunomoćeni poslanik, imao drugačiji status od ostalih u jugoslavenskom poslanstvu, koje su, većinom, nakon dolaska u Beograd uhapsili i poslali na Banjicu. Njega nisu dirali.

U brojnim svjedočanstvima o tom vremenu mogu se naći i navodi o Andrićevim kontaktima s četničkim pokretom. O njegovoj saradnji s Dražom Mihailovićem pisao je Dimitrije Đorđević, član četničkog podmlatka Draže Mihailovića, i, nakon odležane poslijeratne robije, profesor historije u Americi, u Santa Barbari, na Kalifornijskom univerzitetu, a od 1970. godine član Srpske akademije nauka i umetnosti. Đorđević je o tome ostavio svjedočanstvo u prvoj od svoje tri memoarske knjige pod naslovom Ožiljci i opomene (Beograd, 1994), u kojoj objelodanjuje svoje, što se tiče ravnogorskog pedigrea, veoma autoritativne izvore. Đorđević, naime, kaže: “Brana Stranjaković je bio prisutan kada je 1942. godine Ivo Andrić posećivao njegovog strica, profesora Dragoslava Stranjakovića, člana Dražinog centralnog komiteta. Milorad Drašković mi je pričao da se u Vrhovnoj komandi pronela vest da je Draža bio ushićen kada mu je preneta Andrićeva poruka i bojazan da će ‘crvena kuga’ (!) zavladati Srbijom.”Ovako bliske i prisne odnose i s okupatorom i s domaćim izdajnicima zasigurno nije mogao imati niko od književnika s prostora nekadašnje Jugoslavije. Da li bi možda Enver Čolaković i Mustafa Busuladžić bili podobni da su muhabetili lično s Adolfom Hitlerom?

Ivo Andrić uz kneza Pavla s Hitlerom na vojnoj paradi

Osmodnevni boravak kneza Pavla u Njemačkoj od 1. do 8. juna 1939. godine bio je do najmanjih pojedinosti isplaniran: prvog juna doček i banket koji je Hitler priredio u kancelariji Rajha; drugog juna vojna parada (trajala je više od tri sata), uvečer opera Majstori pjevači sa svečanim prijemom i večerom u pauzi; trećeg juna odlazak u Potsdam na ručak koji daje Ribentrop u Novoj palači, zatim čaj s Gebelsom i večera s Hitlerom u Keizerhofu; četvrtog juna šetnja po Berlinu i Göringov prijem u Scharlotenburgu – večera sa svijećama, baletom na travi, vatrometom i spuštanjem zastava padobranima; petog juna ručak utroje s Hitlerom, a zatim popodne sastanak samo između kneza Pavla i Hitlera u Dresdenu; poslije toga privatna posjeta Göringu i njegovom poljskom imanju u Carinhallu. (Istina o 27. martu, Miodrag Janković i Veljko Lalić, UNA Press, Beograd, 2007)

Ivo Andrić prisustvovao je, po svemu sudeći, svim ili skoro svim ovim događajima. No, ono što je sigurno i što se vidi s fotografije objavljene u knjizi Istina o 27. martu, a koju je autorima ustupio Predrag R. Milovanović, jeste da je Ivo Andrić prisustvovao vojnoj paradi i da se nalazi odmah iza kneza Pavla i Adolfa Hitlera. Kako se navodi u ovoj knjizi, vojna parada bila je impresivna, beskrajni niz novih tenkova, oklopnih kola i topova, dok iznad njih lete avioni u savršenim formacijama. Ispred kneza Pavla na jarbolu njegov je stijeg – srpski dvoglavi bijeli orao s krunom Nemanjića.

I Miloš Crnjanski kod Hitlera

U knjizi Nikole Bertolinija Pitanja o Crnjanskom iznose se vrlo zanimljive i široj javnosti nepoznate informacije o ovom srpskom književniku. Crnjanski je, naime, jedno vrijeme boravio kao dopisnik lista Vreme u Glavnom štabu generala Franka, španskog političara i diktatora koji je tokom Drugog svjetskog rata pomagao Trećem Rajhu i fašističkoj Italiji u ratu sa SSSR-om. Crnjanski nije skrivao svoje divljenje prema Franku, “čak se u svom izvještavanju identificirao sa španskim nacionalistima, a dešavalo mu se da, govoreći o položaju ili operacijama frankista, upotrebi prvo lice množine: ‘Imam u rukama novine iz Bilboa. One javljaju još uvek da smo potučeni i da se nalazimo u povlačenju.’” Crnjanski vođu španskih fašista vidi kao izvanrednog vojskovođu, kao poznavaoca psihologije španskih masa, kao čovjeka dostojnog najvećeg poštovanja.

Poslije boravka kod Franka, Crnjanski je u Berlinu kao dopisnik Centralnog pres‑biroa i stalni dopisnik Vremena. U toj ulozi dolazi u kontakt s Hitlerom, koji mu se, kao što je Crnjanski izvijestio čitaoce, zahvaljivao za objektivno prikazivanje situacije u Njemačkoj. (Nikola Bertolino, Pitanja o Crnjanskom, Kov Vršac, 2009)

 Za Andrića je Muhamed, a.s., bio “arapski varalica”

Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji, napisao je pjesmu Kairski bazar, koju je posvetio Ivi Andriću.

Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lažno pjeva
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zijeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiše miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.

 

Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kojem, između ostalog, kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.”

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!