ANALIZA STAVA: Čović izabrao Željka Komšića

Završeni su osmi opći izbori u Bosni i Hercegovini. Ne pretjerano očekivana pobjeda Željka Komšića, potpuni poraz Fahrudina Radončića i njegove stranke, dolazak na političku scenu nekoliko novih i de facto nestajanje nekih starih stranaka, te jačanje HDZ-a BiH i ostajanje SDA na pozicijama iz 2014. godine, unatoč unutarstranačkim turbulencijama završenim nekoliko mjeseci pred izbore, osnovna su im obilježja

Pobjeda Željka Komšića u izboru za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata jedan je od glavnih događaja koji su obilježili Opće izbore 2018. godine. Premda uglavnom bošnjačkim glasovima, ali posve u skladu s Ustavom BiH, bivši pripadnik Armije RBiH i nosilac visokog vojnog priznanja “Zlatni ljiljan” pobijedio je Dragana Čovića. U očima prosječnog Bošnjaka, Čović je oličenje sljedbeništva udruženog zločinačkog poduhvata iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu. On se doživljava kao prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, kao slika i prilika Mate Bobana i oličenje svega onog negativnog što u njihovom kolektivnom pamćenju znači Herceg-Bosna.

Nisu pomogli savjeti reisul-uleme Islamske zajednice u BiH da Bošnjaci drugim narodima ne biraju predstavnike. Ni strah od najavljenih blokada funkcioniranja države. Pobijedio je inat, pobijedio je Željko Komšić kao suprotnost bošnjačkim predodžbama o Čoviću, a ne Komšićeva stranka. Ona je prošla relativno loše, ni blizu uspjehu od prije četiri godine, kada je osvojila 150.000 glasova u Federaciji BiH i bila drugom najjačom strankom u tom entitetu.

Demokratska fronta osvojit će, vjerovatno, 16 ili 17 zastupničkih mjesta u kantonalnim skupštinama, 10 ili 11 (40%) manje nego prije četiri godine; jedanaest mjesta u Federalnom parlamentu, od čega barem jedno pripada njihovom koalicijskom partneru Građanskom savezu, dakle četiri manje (30%) nego 2014. godine; tri pozicije u Parlamentarnoj skupštini BiH, dva mjesta manje nego na prethodnim izborima.

Budući da je Komšić osvojio gotovo trostruko više glasova od svoje stranke, jedna od zagonetki je za koga su u parlamentarnim izborima glasali Komšićevi glasači. Vjerovatno će detaljnija analiza pokazati da svaka sredina ima neko svoje pravilo, a za ilustraciju imamo primjer općine Centar Sarajevo. Ondje je Komšić nakon prebrojanih 88% glasova dobio podršku 8.866 birača, a njegova stranka nakon prebrojanih 70% listića samo 2.283 glasa. S obzirom na to da je SDA osvojila tek desetak posto više glasova od svog kandidata za Predsjedništvo BiH Šefika Džaferovića, a SBB desetak posto manje od svog, te da su relativno brojčano male razlike između toga koliko su osvojili Senad Šepić, Dragan Čović, Diana Zelenika i Amer Jerlagić u odnosu na svoje stranke, Komšićeve glasače utekle od DF-a treba tražiti na drugim mjestima, pri čemu treba znati da je i SDP-ov Denis Bećirović osvojio približno 2.500 glasova više od svoje stranke.

U prvom redu, razlika se krije u slaboj podršci glasača Naše stranke njenom kandidatu Boriši Falataru. On je u ovoj općini osvojio skoro 3.500 glasova manje od svoje stranke. Dodajmo tome i dvije hiljade glasača Naroda i pravde, te ostalih više od hiljadu glasača čije stranke nisu imale svoje predsjedničke kandidate, jasno je da su Bećirović i Komšić najviše glasova dobili od glasača Naše stranke i Naroda i pravde. Pomalo apsurdno, Komšić je vjerovatno više glasova dobio od onih koji podržavaju Našu stranku nego što ih je dobio Falatar, a moguće je čak i to da je za Komšića glasalo više glasača Naše stranke nego onih koji su glasali za DF. I što je još zanimljivije, za Komšića u ovoj općini očigledno nisu glasali bošnjački nacionalisti, već upravo suprotno, oni koji preferiraju stranke koje svoje političke platforme grade na kritici svih oblika nacionalizma. I da, u velikom broju, ovdje je riječ o onima koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bosanci i kojima se bošnjaštvo nerijetko gadi.

Treći uzastopni poraz Fahrudina Radončića, lidera SBB-a, u nastojanju da postane član Predsjedništva Bosne i Hercegovine te debakl njegove stranke na svim nivoima vlasti na kojima se registrirala za izbore drugi je istaknuti detalj kod sabiranja prvih postizbornih dojmova. Radončić je najprije izgubio od Bakira Izetbegovića 2010. godine. Tada je osvojio 142.387 glasova. Četiri godine poslije, opet gubi od Izetbegovića, ali taj put osvaja čak 201.454 glasa. Nakon obrađenih 99,05% biračkih mjesta, Radončić sada ima 73.698 glasova, i teško da će na kraju premašiti broj od 75.000. Dakle, skoro dvostruko manje nego 2010. godine i skoro trostruko manje nego na prethodnim izborima.

Radončićeva stranka nije prošla ništa bolje. Naprotiv. Nakon što je obrađeno 97,04% glasačkih mjesta u izboru za Parlamentarnu skupštinu BiH iz Federacije BiH, SBB je imao 64.341 glas, pa se pretpostavlja da u konačnici ne može prijeći broj od 65.000, ni kada se uračunaju glasovi u odsustvu i iz inostranstva. U poređenju s 2014. godinom, kada je u utrci za isti nivo vlasti SBB imao 145.946 glasova, taj se poraz čini realnom osnovom za podnošenje ostavke u svakoj stranci na svijetu, zapravo, u svakoj koja nije društvo jednog lica i koja bi odstupanjem lidera vjerovatno prestala postojati.

To se dogodilo Stranci za BiH, koja je odlaskom Harisa Silajdžića s njenog čela ubrzo prestala biti ikakav značajan faktor u političkom životu Bosne i Hercegovine. Na ovim izborima Stranka za BiH osvojila je petnaestak hiljada glasova, dvostruko manje nego prije četiri godine. To što će ova stranka osvojiti koji mandat u kantonalnim skupštinama slaba je utjeha za partiju koja je nekada privlačila 200.000 glasača. Lošiji od najlošijeg izbornog rezultata ove stranke u njenoj povijesti doživio je njen predsjednik Amer Jerlagić, koji je osvojio skoro dvostruko manje glasova od svoje stranke. I on je kandidat za ostavku, ako ju već nije podnio.

Broj zastupnika SBB-a u kantonalnim je skupštinama prepolovljen, umjesto 36, koliko su imali 2014. godine, sada su, po nepotpunim rezultatima, došli na 18. U Federalnom parlamentu stanje je identično loše. Prije četiri godine SBB je ondje imala 16 zastupnika, a kako stvari stoje, sada ih neće imati više od osam. Da loše s lošim ide, potvrđuje to što je SBB u Parlamentarnoj skupštini BiH s četiri došao na dva, i to izabrana preko kompenzacijske liste. Dakle, niko iz SBB‑a u Parlament nije ušao direktnim izborom. Bez poslaničkog mjesta ostali su bračni par Arapović i Ismir Jusko, kao i mnogi drugi poznatiji članovi ove stranke, dok je Sanela Prašović‑Gađo mjesto u Federalnom parlamentu ostvarila preko kompenzacijske liste.

BPS generala Sefera Halilovića do nogu je potučen. Nakon što je prije četiri godine osvojila 36.873 glasa i u Parlament Federacije BiH ušla s četiri zastupnika, ova je stranka na lokalnim izborima 2016. godine doživjela prilično veliki pad i osvojila samo 26.123 glasa, nagovijestivši tako svoj skori debakl. Osim što nije ušla u Federalni parlament, s manje od 14.000 glasova, BPS je s ovim izborima prestala biti parlamentarna stranka i u kantonalnim skupštinama, a sam Halilović osvojio je kao nosilac liste svoje stranke nešto više od 5.000 glasova, pokušavajući da uđe u Parlamentarnu skupštinu BiH, u izbornoj jedinici 3A, koja obuhvata Kanton Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton Goražde. Usporedbe radi, nosilac liste SDA u istoj izbornoj jedinici za isti nivo vlasti Denis Zvizdić osvojio je približno sedam puta više glasova od Halilovića, a Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke, skoro trostruko više. I Halilović bi, ako nije riječ o privatnoj stranci, morao podnijeti ostavku.

Loš rezultat HDZ-a 1990 doveo je ovu stranku na približno 26.000 glasova i skoro sigurno neće se naći u Parlamentarnoj skupštini BiH, a u Parlamentu Federacije BiH imat će najviše dva zastupnika, za razliku od prije četiri godine, kada ih je imala četiri i kada je osvojila nešto više od 40.000 glasova.

Građanski savez na čelu s predsjednikom Nihadom Čolpom te osnivačima Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem uspio je postati parlamentarnom strankom kroz koaliciju s DF-om, pa će tako Čolpa sljedeće četiri godine biti zastupnik u Federalnom parlamentu. Ondje gdje je ova stranka nastupala sama prošla je lošije nego prije dvije godine na lokalnim izborima. Tada je Građanski savez u općinama Kantona Sarajevo imao skoro pet hiljada glasova, a ukupno u Federaciji BiH više od 8.500. Ove je godine GS osvojio manje od 4.000 glasova u Kantonu Sarajevu te nekoliko stotina u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. U Unsko‑sanskom kantonu, jedinom u kojem na općinskom nivou ima zastupnike, nije se ni kandidirao. Sve u svemu, slab rezultat za nekoga ko ima toliku medijsku pažnju, što negativnu što pozitivnu, i ko je toliko aktivan na društvenim mrežama. Ipak, twittovanje nije isto što i vođenje politike, a hiljade twittova koje su Suljagić i Bajrović ovih godina postavljali ne mogu se nikako konvertirati u glasove. Barem ne u Bosni.

Relativan uspjeh doživjele su dvije novoformirane stranke: Pokret demokratske akcije Mirsada Kukića i Nezavisni blok Senada Šepića, dok je i Nezavisna bosanskohercegovačka lista Ibrahima Hadžibajrića potpuno podbacila osvojivši svega desetak hiljada glasova u cijeloj Federaciji BiH, a Narod i pravda Elmedina Konakovića, uprkos tome što je ušla i u Parlament Federacije BiH, trenutno se prepoznaje samo kao lokalna, sarajevska stranka, nešto poput Naše stranke iz prethodnih godina. Ove četiri stranke osvojile su ukupno približno 115.000 glasova. PDA i NB ušle su u Parlamentarnu skupštinu BiH. PDA je na razini Federacije BiH osma po broju osvojenih glasova, a NB sedma.

Naša stranka ove izbore završava na šestom mjestu. Ova stranka prvi će put ući i u državni parlament. Premda je riječ o stranci koja je osvojila nešto manje od 5% glasova u Federaciji BiH, treba istaći da je Naša stranka u konstantnom rastu, sporom, ima li se na umu da postoji već deset godina, ali ipak kontinuiranom i posljednjih godina ubrzanom. S 15.000 glasova osvojenih 2014, i 26.000, koliko je dobila na lokalnim izborima prije dvije godine, ova je stranka, prema nepotpunim rezultatima, na Općim izborima 2018. godine privukla približno 50.000 glasača.

Međutim, njihov stranački kandidat prošao je mnogo lošije od svoje stranke, što pokazuje da stranka nije pogodila s njegovom kandidaturom. Falatar je osvojio približno 15.000 glasova. Drugim riječima, barem 70% glasača ove stranke svoj glas dalo je nečijim drugim kandidatima, a analize pokazuju da su to uglavnom Komšić i Bećirović. Taj je procent i viši zna li se da je Falatar osvajao glasove i u sredinama u kojima njegova stranka nije imala svoje kandidate.

Samo tri stranke u Federaciji BiH prešle su broj od 100.000 glasača: SDA, SDP i HDZ BiH, a jedino SDA ima više od 200.000 glasova. Iako rezultati nisu potpuni, jasno je da će SDA osvojiti manje glasova nego na izborima 2014. godine, ali i to da će u parlamentima imati približno isti broj zastupnika kao i prije četiri godine. Tome je razlog postojanje velikog broja manjih stranaka čiji su glasovi otišli uprazno po različitim izbornim jedinicama, a nisu osvojile dovoljno glasova da steknu uvjete za kompenzacijsku dodjelu mandata, odnosno nisu prešle cenzus od 3%. U kantonalnim skupštinama SDA će najvjerovatnije ponoviti uspjeh iz 2014. godine, kada je imala 70 zastupnika, ili će u po nju najboljem slučaju imati jednog, odnosno dva zastupnika više, ali je moguće da bude i obratno, da izgubi nekoliko zastupničkih mjesta. Slično je i na druga dva nivoa vlasti. U Federalnom parlamentu očekuje jedno ili dva mjesta manje ili više nego na prošlim općim izborima, kada je osvojila 29 mjesta, a u Parlamentarnoj skupštini BiH vjerovatno će imati deset zastupnika, koliko je imala i prije četiri godine.

Da je Komšićeva pobjeda umnogome bila Pirova, što za njegovu stranku s ostvarenim relativno lošim rezultatima, što za Bošnjake širom Federacije, potvrđuje homogenizacija hrvatskog biračkog tijela oko “stožernog” HDZ-a. Izvjesno je da će HDZ BiH ostvariti mnogo veći uspjeh nego 2014. godine. U kantonalnim skupštinama riječ je o nevjerovatnom rastu s 51 na 61 zastupnika, odnosno za skoro 20% više, dok se u Federalnom parlamentu očekuje rast s 13 na 17 zastupnika, odnosno za 30%. U Parlamentarnoj skupštini BiH ova bi stranka mogla imati čak i šest zastupničkih mjesta, umjesto četiri, koliko ih ima u aktuelnom sazivu. Što bi bilo povećanje od 50% i uspjeh koji ova stranka nije ostvarila još od 1998. godine.

Među iznenađenjima je i pedesetak hiljada glasova za Mirsada Hadžikadića, kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Praktično niotkud, bez stranačke infrastrukture, ovaj 63-ogodišnji Banjalučanin, do jučer s adresom u Sjedinjenim Američkim Državama, umalo je potukao Fahrudina Radončića. Ako ćemo pravo, Radončić bi bez Kukićevih glasova sigurno završio na četvrtom mjestu, iza Hadžikadića, koji je osvojio dvostruko više glasova od petoplasiranog Senada Šepića. Hadžikadić je od Radončića bio bolji u Starom Gradu, Centru, Novom Sarajevu, Tuzli, Cazinu, Vogošći, Kalesiji, i drugdje, naročito u sredinama u kojima Kukić i njegova PDA nemaju znatnijeg utjecaja.

Podrška koju je Denis Bećirović dobio od nekoliko stranaka, među kojima i od A-SDA, nije mu mnogo pomogla iako su izbori za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka bili relativno tijesni, kako je to, uostalom, i uobičajeno posljednjih nekoliko izbora. Na koncu je uspostavljena razlika od približno 3 procentna poena između novog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i drugoplasiranog Bećirovića, odnosno razlika od približno 8%. Sjetimo se da je Bakir Izetbegović 2014. godine imao 6 procentnih poena prednosti u odnosu na Radončića, a 2010. nešto više od četiri procentna poena više od istog kandidata.

Iako se Bećirović hvalio da ima podršku sedam stranaka, među ostalim od Liberalno-demokratske stranke, A-SDA, Brčanskog demokratskog pokreta i Tuzlanske alternative, čini se da članstvo ovih stranaka nije u potpunosti uvažilo stajališta svojih rukovodstava. Naprimjer, A-SDA i SDP osvojili su u Unsko-sanskom kantonu približno 29.000 glasova, a Denis Bećirović nepune 23.000. Džaferović je ispred Bećirovića bio u 48 općina, a Bećirović ispred Džaferovića u 29, od čega u osam u kojima nijedan od kandidata nije dobio više od nekoliko glasova.

Odnos ljevice i desnice, promatramo li stranke za koje pretežno glasaju Bošnjaci u Federaciji BiH, ostao je manje-više nepromijenjen. SDP i DF osvojile su skupa tri mandata manje u kantonalnim skupštinama nego 2014. godine, što se do kraja može samo neznatno izmijeniti. Ako se ovim strankama kao ljevica pridruži Naša stranka, onda su to četiri mandata više nego prije četiri godine, što su ukupno 62 mandata, a sama SDA ima ih 67. Dodamo li tome SBB i Stranku za BiH kao stranke desnog centra s osvojenih 25 mandata, Narod i pravdu, PDA, A‑SDA, Nezavisni blok, Nezavisnu bosanskohercegovačku listu i Laburiste, a nijedna od njih nije lijeve orijentacije, onda imamo odnos stranaka desnog centra i desnice naspram ljevice i lijevog centra od približno 125:62 na štetu ljevice. Ako se tome dodaju HDZ-ovi, te desne stranke popu HSP-a, onda se može zaključiti da u Federaciji BiH, baš kako je to slučaj i u RS-u, dakle u cijeloj Bosni i Hercegovini, ljevica stoji na niskim granama.

U Federalnim skupštinskim klupama ljevica i lijevi centar (SDP + DF + NS) imat će vjerovatno 33 zastupnika, SDA najmanje 27, a stranke nastale iz SDA (A-SDA, NiP, NB i PDA) dodatnih 12 mjesta. Kada se tome dodaju SBB, HDZ, Laburisti, HDZ 1990, onda je jasno da Federalnim parlamentom dominiraju stranke desnice i desnog centra, premda je među nekima od njih teško povući granicu između centra i desnog centra, slično kako se ni Naša stranka ne može baš mirne duše nazvati ljevicom. Kako god, stranke deklarirane lijeve orijentacije, SDP i DF, mada je prije riječ o populističkim nego lijevim strankama, zauzimaju samo trećinu poslaničkih mjesta Parlamenta Federacije BiH.

 

PROČITAJTE I...

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!