Američka historičarka posjetama Balkanu počela rušiti mitove i laži

Zašto samo socijalistički grb Bosne i Hercegovine nije imao neko staro tradicionalno ili nacionalno obilježje u SFRJ, dok su ostale republike imale? Ako su se Srbi Kninske krajine 1991. godine mogli žaliti na šahovnicu kao simbol stradanja Srba u NDH, predstavnici bosanskih Srba nisu mogli 1992. godine imati isto opravdanje za svoju politiku jer grb s ljiljanima nije mogao izazvati sjećanja na masovna ili ideološka stradanja pod tim obilježjem. Ovakva i slična pitanja, zaključke i komentare iznosili su američki profesori koji su u Bosnu i Hercegovinu prvi put došli prošle godine

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

Samo jedna riječ ili slika može biti dovoljna da se izmijeni smisao nečije velike tematske studije, posebno univerzitetske i naučne. Makar sve ostalo u toj studiji ostalo nepromijenjeno. Značajan primjer na ovom tragu može dokazati takvu tvrdnju, a odnosi se na noviji historijat Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Američka historičarka koja godinama radi na University of Arizona u gradu Tucsonu Lisa Adeli uspjela je ispraviti mali, ali značajan detalj koji se odnosi na bližu političku prošlost Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Lisa je stručnjak za historijat Osmanske imperije, uz užu specijalnost: područje bivše Jugoslavije. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća studirala je historiju u Beogradu, gdje je upoznala i svog budućeg supruga, koji je rodom iz Irana. Poslije se vratila u SAD, gdje sad već godinama radi kao profesorica u različitim školskim ustanovama uporedo s radom na univerzitetu. Od raspada SFRJ i prekida pratećih ratova, Lisa Adeli svakih nekoliko godina pokreće različite studijske projekte preko kojih dovodi svoje kolege historičare, ali i druge profesore iz SAD-a u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Albaniju, Tursku, Grčku.

Naprimjer, 2009. godine je realizirala obimno studijsko putovanje pod radnim imenom “Tragovima Osmanskog carstva”, kojom je prilikom s grupom kolega proputovala zemljama Balkana što su nekad omeđavale Osmansko carstvo, markirajući na mapama bivše granice i njihove izmjene, počevši i završivši putovanje u Istanbulu. Adeli posebnu sklonost gaji prema Bosni i Hercegovini, u koju dolazi kad god ima priliku, i često ohrabruje svoje kolege da joj se pridruže ako nađe sponzore za studijsko putovanje.

“To je izuzetna sredina za koju nikad niste znali da je zapravo želite posjetiti. Tim riječima opisujem Bosnu studentima i kolegama profesorima koji malo znaju o njoj, ali su dovoljno radoznali i pitaju me o Bosni”, rekla je Adeli. Kaže da, ako ništa, onda preko prirodnih resursa potakne interesiranje kod studenata: “Nakon predstavljanja historije, kulture i politike u Bosni i Hercegovini, pokažem im mnoštvo fotografija koje sam napravila od Krajine do Hercegovine. Studenti mi često poslije toga kažu: ‘Profesorice, niste nam rekli da je priroda u toj zemlji tako lijepa'”, ističe Lisa Adeli.

LUKAVE IGRE OKO “ŠAHOVNICE”

Detalj koji je Lisa otkrila prilikom jedne od svojih balkanskih posjeta tiče se poveznice između Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije i ratova iz devedesetih godina. Taj detalj ima veze s uvodom ovog teksta. Naime, izučavajući pozadine srbijanskog ekspanzionizma na samom početku devedesetih godina, godinama je kolegama profesorima i studentima slavistike prenosila podatak o razlogu pobune srpske populacije Kninske krajine u osvit rata u Hrvatskoj 1991. godine. Tvrdeći da je njihova pobuna počela zbog skidanja crvene petokrake s hrvatske trobojnice u to vrijeme i vraćanja nacionalne šahovnice na zastavu, prenosila je da oni, zapravo, nisu željeli živjeti pod tim simbolom koji označava stradanje Srba u NDH u Drugom svjetskom ratu, zbog čega je izbio sukob.

Ne znajući da je to bio samo jedan od izgovora koji se uklopio u program RAM kao osnovu za ili malu Jugoslaviju ili veliku Srbiju, taj je podatak Lisa koristila u predavanju. Onda je prošle godine za vrijeme boravka u Sarajevu s grupom kolega preko lokalnog vodiča slučajno otkrila značajan detalj. Saznala je da je šahovnica sve vrijeme SFRJ bila prisutna u socijalističkom grbu Hrvatske. Jugokomunisti je nisu ukinuli, samo su je nakitili s još nekoliko detalja uz neizbježnu zvijezdu. Nije je bilo na zastavi, ali jeste u grbu. Šahovnica je, dakle, ondje bila decenijama prije početka rata. Jedna je stvar vodila do druge pa je Lisa Adeli tako saznala i da je Vlada Franje Tuđmana uoči osamostaljivanja Hrvatske odlučila malo preurediti novu / staru državnu zastavu Republike Hrvatske. Kako je poznato, baš u to vrijeme, osim od predstavnika Srba, Tuđmanova Vlada primala je kritike i od jevrejskih udruženja zato što šahovnica i njih asocira na zločine NDH, na jasenovački logor i sve zloglasno što je izvršeno pod tim amblemom. Onda je došlo do kompromisa. Izvorni štit s crveno-bijelim kvadratićima počinjao je s bijelim poljima u gornjim ćoškovima, i lijevom i desnom. Takav je korišten u NDH.

Da bi izbjegli takve asocijacije i prozivke za ustašluk, hrvatske vlasti usvojile su šahovnicu s preraspoređenim kvadratićima. Bijelim i crvenim poljima zamijenjena su mjesta, pa sada gornja ugaona polja počinju crvenim kvadratićima umjesto bijelim. Još su dodali i krunu sa županijskim simbolima preko “šahovnice”, a ostalo je isto. Tako je nastala hrvatska državna zastava koja je i danas u službenoj upotrebi. Ostaje činjenica da je verzija šahovnice s početnim bijelim poljima, znači NDH verzija, bila nesmetano korištena u komunizmu. Tim je slijedom otkriveno da su se predstavnici krajiških Srba, a i beogradske vlasti, ponašali dvolično u ovome. Nije im smetala hrvatska šahovnica u SFRJ, ali im je, kao, zasmetala 1991. godine, iako su oni koji su pamtili Drugi svjetski rat imali pravo izraziti svoje neprijatne asocijacije koje im je taj simbol mogao izazvati. Sve je ovo pomoglo profesorici Lisi Adeli da obogati i proširi svoje studije i svoja predavanja.

Tako je raskrinkana i uništena jedna dezinformacija na njenom fakultetu zahvaljujući njenoj sklonosti obaziranju na poluskrivene detalje. Na prvi pogled možda beznačajna stvar prosječnom čitaocu, ali ne i profesionalnim historičarima. Zahvaljujući Lisinom angažmanu, činjenice o Bosni i Hercegovini i Balkanu predstavljaju se što potpunije. Nešto slično historičarka Adeli radi i u slučaju o Palestini. Trudi se da i profesorima i studentima predstavi što je preciznije moguće kako žive palestinski civili u opkoljenoj Gazi kao i u zoni Zapadne obale.

NERAVNOPRAVNI TRETMAN BOSNE

Nije se ostalo na ovom otkriću, nego je uklonjen još jedan mit – onaj o navodnom anacionalnom odnosu jugokomunista prema domaćim etničkim razlikama. Prostudiravši ostale grbove bivše Jugoslavije, kolege profesorice Lise Adeli imale su logične upite za vrijeme svoje posjete Bosni i Hercegovini. Naprimjer, zašto samo socijalistički grb Bosne i Hercegovine nije imao neko staro tradicionalno ili nacionalno obilježje u SFRJ, dok su ostale republike imale? U federativnoj Jugoslaviji, Makedonija je imala Pelister, sunce i Vardar, Crna Gora Lovćen i primorje, Srbija svoja poznata četiri ćirilićna S, ali bez pratećeg krsta, iako su slova raspoređena na isti način kao danas. Hrvatska je imala grb, šahovnicu i more, Slovenija Triglav, samo je Bosna i Hercegovina imala ponižavajuće industrijske dimnjake.

Kada su američki profesori saznali da je u to doba malo ko znao za srednjovjekovne bosanske ljiljane, logično su zapitali zašto onda nije bilo neko drugo tipično bosansko obilježje? Recimo planine, ili mostarska ćuprija, ili Neretva, ili zajedništvo crkava i minareta, ili stećak, ili poznati klesani lik sa stećka otvorene šake. Našlo bi se i više vizualnih simbola. Još je u grupi posjetilaca iz SAD-a zaključeno da, ako su Srbi Kninske krajine 1991. godine mogli se žaliti na šahovnicu kao simbol stradanja Srba u NDH, predstavnici bosanskih Srba nisu mogli 1992. godine imati isto opravdanje za svoju politiku jer grb s ljiljanima nije mogao izazvati sjećanja na masovna ili ideološka stradanja pod tim obilježjem, pošto ih nije bilo.

Seriju ovakvih i srodnih pitanja, zaključaka i komentara iznosili su američki profesori koji su u Bosnu došli prvi put prošle godine. Istovremeno, riječ je o činjeničnim podacima koje bi trebali u javnost iznositi profesori, novinari, sociolozi, povjesničari, političari i bosanski aktivisti, ali to ne rade, osim možda ponekad na Facebooku. Ovi podaci korisni su i za podsjećanje onim jugonostalgičarima koji uporno tvrde da je Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji bila u svemu ravnopravno tretirana s ostalim republikama. Ne, takvi izbjegavaju da govore o ovome.

Oni koji insistiraju na tome da se svi u današnjoj Bosni i Hercegovini, a naročito Bošnjaci, trebaju isključivo izjašnjavati kao Bosanci, i etnički i nacionalno, te da bi time riješili većinu problema u zemlji, i pozivaju se na tekovine AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a izostavljaju činjenicu da ni u SFRJ nije bila priznata zasebna bosanska nacionalnost niti bosanski jezik. I dalje forsiraju socijalističku Jugoslaviju kao najbolje rješenje svih vremena za Bosnu i Hercegovinu. Dok se čeka na javno raščišćavanje ovih činjenica barem u Sarajevu, na fakultetima u američkoj Arizoni, gdje ti podaci nisu toliko bitni kao kod nas, to je već riješeno, koliko god ovo nekom apsurdno djelovalo.

Izjednačavanje ustaša i četnika u SAD

Još neke historijske informacije “dotjerane” su nakon što su bile djelomično zapuštene na studijama slavistike i Balkana pri University of Arizona u Tucsonu. U predstavljanju pozadine ustaškog i četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, Lisa Adeli ih je uglavnom izjednačavala uz navođenje jedne razlike. Mislila je da su četnici uglavnom bili organizirani kao gerila odana srpskom kralju u Londonu, ali da nisu imali svog ideologa kakve su imale ustaše u kabinetu Ante Pavelića, već da su zločine vršili stihijski ili po naređenjima izvana, bez preciznog ili jedinstvenog ratnog programa i političkog cilja. Onda je prošle godine saznala za četničkog ideologa Stevana Moljevića iz Banje Luke, napravila zabilješke te je i ovaj detalj sada ispravljen zahvaljujući njenoj želji da sve ispita iz više izvora. Još je proširila podatke o nedićevcima i ljotićevcima kao autentičnim srbijanskim nacistima Drugog svjetskog rata, s također ideološkom podlogom kao pri ustaškom pokretu.

Priča o neznanom junaku u Nedžarićima

Kolegica profesorice Lise Adeli, inače arheologinja i analitičarka genocida širom svijeta, Lisa Marsio bila je s istom skupinom američkih profesora prošle godine u Bosni i Hercegovini. Ona se fokusirala na srebrenički i prijedorski genocid te na tehničke detalje opsade Sarajeva. U aprilu 2018. godine u studentskom kampusu Scottsdale, također u Arizoni, Marsio je predstavila svoju antropološku studiju o genocidu u Istočnoj Bosni i u Bosanskoj krajini, te osvrt na opsadu Sarajeva. Bio je to program s više učesnika i predavača na temu genocida u različitim krajevima svijeta. Za simboličan i konkretan primjer stradanja Lisa Marsio izdvojila je herojstvo u našim krajevima relativno neznanog Sabahudina Ibrulja zvanog Bahan.

On je sredinom maja 1992. godine u rubnoj ulici između sarajevskih naselja Nedžarići i Vojničko Polje odveden u zatočeništvo kao civil sa svojih 28 godina. Srpske paravojne jedinice koje su tada držale taj dio grada namjeravale su odvesti brojne civile u logor Kula. Bahan se umiješao kada su htjeli odvesti njegovu tetku i njene dvije kćerke, praktično ponudivši sebe umjesto njih. Odveden je i više se nije vratio, a tetka i kćerke vratile su se u svoj stan, potom izbjegle u drugo naselje i preživjele opsadu. Bahanovo tijelo pronađeno je u masovnoj grobnici prije nekoliko godina, poslije čega su mu ostaci pokopani na groblju Vlakovo. Lisa Marsio predstavila je njegovu žrtvu kao opis prosječnog stanovnika Sarajeva u to vrijeme, koji je generacijski nosio džins jaknu, plave hlače i tene. To je bila njegova jedina “uniforma”.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!