Američka bliskoistočna politika kao majka svih problema

Šta god da bili uzroci i simptomi prenategnutih odnosa između SAD-a i Turske, pri čemu je onaj osnovni američka politika na Bliskom istoku, uvijek treba imati na umu čuveni citat Henryja Kissingera: “Biti neprijatelj Amerike može da bude opasno, ali biti joj prijatelj je fatalno”

 

Samo dan prije za petak 12. oktobra odavno zakazanog nastavka sudskog procesa američkom evangelističkom pastoru Andrewu Brunsonu, optuženom za pomaganje terorizma i za špijunažu, turski novinari i analitičari pokrivali su širok dijapazon mišljenja i prognoza o tome šta će se desiti u sudnici. Shodno tome, ima onih koji su iznenađeni i onih koji su očekivali ovakav ishod. Brunson je osuđen na tri godine i mjesec i po zatvora. Kazna mu je omogućila da napusti zemlju prije drugostepenog procesa s obzirom na to da je u pritvoru proveo skoro dvije godine, te da je sudija usvojio zahtjev da mu se ukinu pritvor i zabrana napuštanja zemlje.

Koplja se lome i lomit će se dugo, kako u inostranstvu, tako i u Turskoj, u vezi s tim je li “puštanje” pastora rezultat “dila” ili “dila” nije bilo. To je jedna od onih situacija kojoj nejasnoće i spinovi daju zastupnicima obaju mišljenja dovoljno prostora za argumentaciju. Nijedni ionako neće dopustiti (sebi) da budu uvjereni u suprotno šta god da se kaže, uradi i/ili ispostavi.

“Ja nisam u poziciji da interveniram u pravosuđu s obzirom na to da je Turska ustavna država. Moram poštovati sve odluke koje sudstvo daje. Sve strane na koje se sudske odluke odnose moraju ih poštovati. Tačka”, citirao je Hurriyet Daily News predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana dan prije suđenja, a citat je prenio New York Times dan nakon što je suđenje završeno. S druge strane Atlantika, predsjednik Trump je rekao: “Prošli smo kroz sistem i izvadili smo ga. Probali smo da ga izvadimo prije. Ovo nema veze ni s čim i nije bilo nikakvog dila.” Pri čemu je “ovo nema veze ni s čim” referenca na slučaj Khashoggi, koji se na neki volšebni način povezuje sa slučajem Brunson.

TRUMPOV MEDIJSKI CIRKUS

Doduše, koincidencija ih jeste povezala, u tom smislu da Trump pravi medijski cirkus od pastorovog povratka u SAD kako bi, makar nakratko, potisnuo slučaj Khashoggi, koji ga suočava sa sve jačim pritiskom Senata i Kongresa (o štampi da ne govorim) o potrebi kažnjavanja Saudijske Arabije. No, to može samo naglasiti dvojne aršine američkog ponašanja prema njihovim saveznicima (ko hoće da ih vidi). Naime, Trump pokušava isključiti mogućnost bilo kakvih ekonomskih sankcija Saudiji.

Spomenuti medijski cirkus, začinjen molitvom Brunsona da Bog i “Sveti Duh” daju Trumpu “natprirodnu mudrost”, američki predsjednik je (očekivano) iskoristio da predstavi cio slučaj ako ne kao njegov personalni a ono kao uspjeh svoje administracije. Približava se 6. novembar, odnosno, na pragu su međuizbori za Senat i Kongres.

Proponenti propagande o omnipotentnom predsjedniku Turske pričat će o “dilu”, gubeći iz vida da ih praksa turskog pravosuđa, s odlukama koje ponekad zabezeknu sve (domaće) posmatrače i Vladu, zapravo opovrgava. Prethodni put kada se mnogo pričalo o “dilu” bio je slučaj njemačkog novinara (razmišljam da li da stavim navodnike) Deniza Yucela, odnosno kada je on pušten da se brani sa slobode bez zabrane napuštanja zemlje. Dil (na engleskom deal) ili pogodba podrazumijeva dvije strane, a teško je naći bilo šta što je Turska “puštanjem” Yucela dobila od Njemačke. Antiturska propaganda na steroidima nastavljena je istim (žestokim) tempom kao dok je on bio u pritvoru, a malo je (samo malo) olabavila tek kada je Trump učinio da Evropa i Turska dijele rovove u ekonomskom ratu koji je objavio manje-više cijelom svijetu.

Prije toga, “novinar” Can Dundar, osuđen na pet i kusur godina, pušten je da na slobodi dočeka izvršenje kazne samo da bi pobjegao u Njemačku gdje je promptno dobio državljanstvo. Šta predsjednik Turske misli o Dundaru (da je strani agent i kriminalac), moglo se čuti ne tako davno na konferenciji za štampu s kancelarkom Merkel u Berlinu.

Na koji su način ti slučajevi, a ovo su samo dva najpoznatija od mnoštva drugih, u saglasju s pričom o Erdoğanovoj apsolutnoj kontroli turskog pravosuđa, ostaje misterija.

Međutim, to je veoma opasna priča i/ili percepcija. Pogrešni zaključci izuzetno se jednostavno izvode, a novinari i analitičari (da li da stavim navodnike?) tu su da ih guraju iz sve snage. Jedan od pogrešnih zaključaka, koji se već plasira, jeste da “pritisak (naročito ekonomski) uspješno radi”. Mnogi poluinteligent povjerovao je da je pastor Brunson, kojeg su se Trump & comp. sjetili poslije više od godinu i po dana, uzrok tarifnih sankcija na turski čelik i aluminij i, dodatno, da je to uzrok ekonomskim “nevoljama” Turske.

Ovdje se mora dodati digresija o čeliku – Turska je već nadomjestila pad izvoza čelika u SAD, mahom povećanim izvozom u Evropu, te postigla da poslije šest godina izvoz čelika vrati na nivo od jedanaest milijardi dolara u roku od tri kvartala. Toliko o besmislenom Trumpovom tarifnom ratu, bar što se čelika tiče.

POKUŠAJ STVARANJA KURDSKE DRŽAVE

Brunson je (bio) predtekst koji je Trumpova administracija iskoristila za podizanje (ne)diplomatskog zida prema Turskoj i kao dugme za “pritisak”. U tom je smislu dobro što je ta afera okončana, ali ne treba biti pretjerano optimističan glede njenog otklanjanja u američko-turskim odnosima. Oni su preopterećeni stvarima koje nemaju nikakve veze s nekakvim evangelističkim pastorom (da li staviti navodnike?) ili pritvorenim turskim državljanima koji rade za State Department (ili je FETÖ njihov glavni nalogodavac?). Sudeći po twittu državnog sekretara Pompea, oni su mogući “uzroci” budućih “sporova”, ili bi možda bolje bilo reći – oni su dimna zavjesa za stvarne probleme koji tište te odnose.

Kada se apstrahiraju neopravdane egzaltacije o raprošmanu i poboljšanju američko‑turskih odnosa, koje će završetak epizode pastor Brunson donijeti u nekom paralelnom univerzumu, u realnosti ostaju nagomilani problemi između dviju zemalja.

One goruće lakše je promatrati kroz simptome preko kojih se iskazuju. Američka ambicija da stvori, kako je to nedavno francuskim medijima rekao niko drugi nego ruski inoministar Lavrov, kvazidržavu, odnosno ono što ja odavno zovem PKKistanom, na teritoriji Sirije jeste prvi simptom, a grad Mümbiç opet je njegov simptom. Mümbiç je jedini grad zapadno od Eufrata u kojem je našminkani PKK pod (ciničnim) nazivom “Sirijske demokratske snage” (SDF) i dalje prisutan.

U junu je između SAD-a i Turske dogovoreno da će se SDF povući na istočnu obalu u roku od devedeset dana, da će sigurnost biti povjerena lokalnim snagama, te da će američko-turske vojne snage početi zajedničke patrole u julu. Sada je oktobar, tek ovog mjeseca, tačnije 9. oktobra, te su patrole uspostavljene, a SDF u Mümbiçu uz pomoć Amerikanaca priprema grad za urbani gerilski rat, poput onog koji je PKK probao da vodi u Diyarbakıru 2015. godine. Ne treba posjedovati kristalnu kuglu da se predvidi kako će sljedeća prepreka poboljšanju američko-turskih odnosa biti pitanje kontrole Mümbiça.

Drugi (zapravo veći) problem američko-turskih odnosa, čiji simptom na prvi pogled izgleda manje dramatičan, jeste turski put ka nezavisnosti i balansiranju u vanjskopolitičkim i ekonomskim odnosima. To balansiranje odnosi se i na vojni hardver, naročito kada joj se uskraćuje savremena vojna tehnologija. Simptom za prvo, naravno, turska je kupovina ruskog protuzračnog sistema S-400.

Ovome treba dodati i probleme u odnosima koji će nastati uslijed američkih sankcija Iranu.

“Brunsoni” i slične (američke) poze i izgovori krajnje su trivijalni u odnosu na stvarne prepreke za dobre američko-turske odnose.

Međutim, treba biti otvoren pa reći da je bazični uzrok prenategnutih odnosa između SAD-a i Turske američka politika na Bliskom istoku. Slon u staklarskoj radnji ili gašenje požara benzinom su klišej metafore koje padaju napamet. Šta god mislili o ruskoj politici u regiji, teško je ne uzeti ozbiljno i ne zamisliti se nad spomenutom izjavom ruskog inoministra Lavrova o PKKistanu. Čovjeku dođe da kaže “dobro jutro, gospodine Sergei”. Turska je svjesna toga odavno, a treba li uopće objašnjavati šta bi to značilo za Tursku?

No, nikad ne treba zaboraviti čuveni citat Henryja Kissingera: “Biti neprijatelj Amerike može da bude opasno, ali biti joj prijatelj je fatalno.”

 

PROČITAJTE I...

Novonastajuća frankenštajn-koalicija ne samo da će dovesti do stanja u kojem Bošnjaci kao većinski narod neće imati bilo kakvu političku reprezentaciju nego može imati i katastrofalne posljedice ako se uzme u obzir situacija općeg unutrašnjeg nacionalnog i političkog jedinstva na srpskoj i hrvatskoj političkoj sceni, njihovo nikada prisnije savezništvo, te sve izraženiji separatizam

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!