Americi nije dosta krvi u Siriji

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Eufemizam je reći da su odnosi SAD-a i Turske disfunkcionalni. To je, po ko zna koji put, bilo očigledno tokom i nakon zvanične posjete Jamesa Jeffreya, američkog specijalnog predstavnika za sirijski angažman, 6. i 7. decembra Ankari. Saopštenje Ministarstva inostranih poslova Turske od dvjestotinjak riječi s akcentima na stvarima oko kojih su dvije zemlje (deklarativno) saglasne ne može to sakriti, kao ni naslovi u istom tonu. No, o tom potom.

Iz američke perspektive, stavljanje Jamesa Jeffreya na spomenutu funkciju u augustu ove godine može izgledati kao pametan potez. Ovaj iskusni diplomata bio je ambasador SAD-a u Turskoj (2008–2010, nominiran na tu funkciju za vrijeme Busha 2.), govori navodno turski i povremeno (selektivno) pokazuje razumijevanje za turske probleme.

Naprimjer, Jeffrey je jedan od rijetkih, a svakako prvih, američkih zvaničnika (iako u to vrijeme nije bio nosilac ikakve funkcije) koji je javno prihvatio mogućnost da iza pokušaja puča u Turskoj 15. jula 2016. godine stoji Fethullah Gülen, odnosno njegova teroristička organizacija (FETÖ). Time je svakako pokupio poene i simpatije (plus mnogo citiranja u medijima) u Turskoj. Slično je i s “priznanjem” da je sirijski ogranak tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), tzv. Partija demokratske unije (PYD), zapravo PKK s drugim imenom – “samo je nismo proglasili terorističkom organizacijom”, kako reče nedavno. Navodnici na riječi “priznanje” tu su iz jednostavnog razloga što priznavanje neporecive činjenice i nije neko priznanje.

“DOBRE NAMJERE” PREMA SIRIJI

Međutim, te napade “iskrenosti” bivšeg oficira vojske, diplomate i člana Vanjskog savjetodavnog odbora CIA treba uzimati s mnogo opreza ili, možda bolje, potpuno odbaciti kao šminku diplomatskog šibicara koga krasi iskrenost škorpije. Ovo “diplomatski šibicar koga krasi iskrenost škorpije” čini mi se kao odličan opis posla američkog specijalnog predstavnika za sirijski angažman. Osim toga, nastupi su prilagođeni publici kojoj se James Jeffrey obraća, a on to čini s podjednakom lahkoćom na prilično različitim platformama, pa ga je moguće vidjeti na pozornicama ultracionističkog antiturskog think tanka (koji je pun fethuladžija) “The Foundation for Defense of Democracies” (FDD) i turske Fondacije za političko, ekonomsko i društveno istraživanje (SETA).

E sad, pitanje je kojoj je publici, osim onoj direktno prisutnoj na njegovom brifingu u State Departmentu, bila upućena skandalozna izjava da je vrijeme da se “izvuče utikač iz procesa Astana ”. Najvjerovatnije je da je cilj bio budući specijalni izaslanik UN-a za Siriju, norveški diplomata Geir Pedersen, koji će zamijeniti Staffana de Misturu krajem godine. No, ako cilj izjave nije najjasniji, poruka da Americi nije dosta ratovanja (čitaj: krvi) u Siriji, odnosno da će iz sve snage poraditi na produženju krvoprolića, jeste prilično jasna. Naime, tvrdnja da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj.

Kao prvo, proces Astana (u širem smislu saradnje s Ruskom Federacijom) omogućio je operaciju “Eufratski štit”, kojom je turska vojska u saradnji sa Slobodnom sirijskom armijom pobijedila ISIL, gurnula ga sa svoje granice i oslobodila Jarablus i Al-Bab (o za ISIL simboličnom Dabiqu da ne govorimo). Kao drugo, proces Astana omogućio je operaciju “Maslinova grana”, odnosno eliminaciju odskočne daske za PKK terorizam u Turskoj i sprečavanje da PKK-istan, na čijem osnivanju SAD uporno rade, dopre do Mediterana. Treće i najsvježije, Astana je spriječio novi talas krvoprolića i egzodusa sirijskih izbjeglica u Tursku (i dalje u Evropu) u Idlibu. Previđati ili namjerno ignorirati te činjenice jeste, blago rečeno, beščašće.

U svakom slučaju, takva “priprema terena” za treći sastanak američko-turske Radne grupe za Siriju na visokom nivou ne liči čak ni na lošu diplomatiju, to je jednostavno bezobrazluk. S druge strane, reakcija turskog ministra inostranih poslova Mevluta Çavuşoğlua da je izjava Jamesa Jeffreya “nesretna” jeste primjer diplomatske uzdržanosti.

“Obje strane potvrdile su posvećenost suverenitetu, nezavisnosti, jedinstvu i teritorijalnom integritetu Sirije i istakle važnost neprekidnog i neponištivog progresa na političkom rješenju sirijskog konflikta u skladu s rezolucijom Savjeta sigurnosti UN-a 2254”, citat saopštenja izdatog poslije petočasovnog sastanka, kada se znaju svi elementi razdora i ponašanje “na terenu”, zvuči pomalo kao ruganje.

ZADRŽAVANJE OKUPIRANOG TERITORIJA

Element razdora spomenut u saopštenju jeste Münbiç. Obje su strane“posvećene ubrzanju i konkretnom napretku glede mape puta Münbiç do kraja godine”, kaže saopštenje. Podsjećanja radi, Münbiç je grad na zapadnoj obali Eufrata koji je, uprkos čvrstim obećanjima još Obamine administracije da se to neće desiti, okupiran od strane preimenovanog PKK-a. Zatim su postojala isto tako čvrsta obećanja da će se preimenovani PKK povući iz grada i ostaviti vlast lokalnom stanovništvu. To se nije desilo, a preimenovani PKK je prilikom operacije “Eufratski štit” ratovao rame uz rame s ISIL-om protiv turske vojske i Sirijske slobodne armije. Prethodni američki državni sekretar (Tillerson) postavio je osnove te famozne “mape puta”, po kojoj će sigurnost grada osiguravati zajedničke patrole turske i američke vojske. Ostvarenje toga vuče se kao gladna godina, a “mapa puta” crta se pa crta. To će biti valjda najiscrtanija mapa puta, a da će se slabo šta pokrenuti na istom (putu). PKK (preimenovani) ne pokazuje namjeru da se povuče, a nekako ni Amerikanci nisu baš energični u tome da ga gurnu s onu stranu rijeke.

U suštini, Amerika samo dodaje elemente razdora u sirijski čvor. Kada je postalo očigledno da se Turska neće libiti da spriječi stvaranje PKK-istana istočno od Eufrata, američki “stratezi” smislili su uspostavljanje “posmatračkih tačaka” duž turske granice. Objašnjenje (pa ko vjeruje neka izvoli) Jamesa Jeffreya jeste da to nisu borbeni položaji koji će spriječiti bilo koga da puca (iako im je cilj sprečavanje “vatre uznemiravanja”) nego će “doprinijeti sigurnosti Turske”. To je ujedno ilustracija dokle je ovaj diplomata spreman da ide u potcjenjivanju inteligencije slušalaca. Jedina svrha tih “posmatračkih tačaka” jeste da zaštiti položaje preimenovanog PKK-a od turskog granatiranja. Nema mjesta iznenađenju s obzirom na to da je svojevremeno na panelu SETA-e u Washingtonu hladno ustvrdio da deseci hiljada kamiona naoružanja kojima SAD snabdijevaju preimenovani PKK “nisu nikakva prijetnja Turskoj”.

Kurdska novinska agencija Rudaw  javila je o navodnom poigravanju Jamesa Jeffreya idejom da se u UN-u predloži no-fly zona nad Sirijom. Nalik na onu (samoproglašenu od strane SAD i Velike Britanije) nad Irakom poslije Prvog zaljevskog rata. Interesantno (ako je tačno). Kada je svojevremeno, prvi put prije sedam godina, Turska predlagala isto, kao sigurnu zonu za sirijske pobunjenike, to je odbacivano. Sada, kada je Amerika preko PKK posrednika okupirala sjeveroistočnu Siriju, ta ideja čini se kao odlična kako bi se zacementirala ta otimačina. Pri svemu tome se “potvrđuje posvećenost suverenitetu, nezavisnosti, jedinstvu i teritorijalnom integritetu Sirije”. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Prema teoriji Stephena Walta, američkog teoretičara politike iz tzv. škole realista, države obrazuju saveze kada su suočene sa zajedničkom prijetnjom. Turska je od svojih tradicionalnih saveznika ostavljena da se sama nosi s egzistencijalnim prijetnjama koje proizilaze iz sirijskog konflikta. Učestvovanje Turske u procesu Astana, odnosno “savez” s Rusijom i Iranom, jeste taktički odgovor na te egzistencijalne prijetnje.

Amerika, s druge strane, ušla je u savez s jednom od tih prijetnji (PKK), a štiti drugu (FETÖ). Nema te vrste diplomatskog šibicarenja koja te činjenice može sakriti.

 

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!