AMA, JE L’ TI TO NEŠTO MENI

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu

Premda živim, uljepšano rečeno, specifičan život i o tome ne bih, a možda bih trebao, do mene ipak katkad dopru “anonimni” haberi u kojima mi se spočitava kako su tekstovi koje pišem antituzlanski, čak i antibosanski konotirani, pa, sve se nešto mislim, ako je već tako i ako je percepcija mojih “piskaranja” takva, a budući da mi ni nakraj pameti nije do toga da se bilo kako i bilo čime branim, jer takve dedžalovske inputacije dolaze iz istih onih meni nesklonih političko-interesnih brloga koji su, što direktno, što indirektno, u biti i generirali nastanak mojih “otpadničkih” tekstova, evo još jednog, “antituzlanskog”, pa kad je dernek, nek’ i hala gori.

“Dragi prijatelji, Tuzla je jedini istinski slobodan grad na prostorima negdašnje zajedničke nam domovine; grad oslobođen mržnje, isključivosti, predrasuda…”, govorio je prije sedam-osam godina pokojni Mirko Kovač na dodjeli književne nagrade “Meša Selimović” u prelijepom i prostranom ambijentu “Pozorišne kafane”.

Pokrivam lice rukom i diskretno odmahujem glavom dok ostali prisutni frenetično aplaudiraju. Zanemari li se u takvim svečarskim prigodama uobičajeno kurtoazno podilaženje gradu domaćinu, pa čak i činjenica da je Kovač, kao član žirija za dodjelu nagrade, vanredno ljubazno ugošćen i honoriran, u njegovoj izjavi, naoko emfatičnoj, moglo bi se naći poneko zrnce istine, ali samo one kovačevske: jednostrane, pristrane, uljepšane, zamagljene hinjskim dodvoravanjem lokalnih poltrona velikom piscu, kao i trodnevnim gratis prežderavanjem i oblokavanjem plaćenim iz gradskog čekmedžeta koje s teškom mukom puni slobodarska tuzlanska sirotinja.

Ipak, da takva Tuzla zaista postoji i zaista je tolerantna, benevolentna, otvorena za druge i drukčije (zahvaljujući dobrim ljudima poput mog druga R. i hiljadama sličnih), ali ono što Kovač nije znao, ili, vjerovatnije, nije stigao saznati, jeste paralelno egzistiranje sasvim druge, mračne, nemilosrdne Tuzle, isparcelisane i podijeljene poput kakve ćaćevine na kaste, klanove i interesne grupe, nezajažljive i beskrupulozne.

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu, poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi.

Jer, a Kovač nije stigao ni to saznati, biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu.

Rješenje, doduše, postoji i krajnje je jednostavno: biti gad. Najučinkovitija je to referenca za brz, prekonoćan progres u životu, ali ne mogu, ne znam, nemam taj “dar”, na koncu neću, pa, evo, noću pišem, opirem se, bunim se, makar i uzaludno, a danju, principijelan i ljudskosti odan, tiho, nenametljivo, poput sjene hodam slobodarskom Tuzlom, sporednim ulicama uglavnom, ne bih li tako izbjegao čovjekoliku gamad i sitne udvorice kojima je, budući da se ogledaju u meni, vanredno zabavna zanimacija da me otvoreno hvale, u lice dakako, a potajno pljuju i opstruiraju gdje god i kako god mogu i znaju. Nažalost, teško ih je izbjeći, ali to je druga priča.

Helem, nedavno, prije koju večer, na grad se obrušio snažan pljusak i za tili čas poplavio ulice. Prolazeći pored pozorišta, vidio sam neke momke kako metlama izbacuju vodu iz bašče “Pozorišne kafane”. Smijali su se i prskali. Sjetih se tad Mirka Kovača i njegove izjave o slobodarskoj Tuzli izrečenoj u istoj toj bašči.

“Kako kome, moj Mirko, kako kome”, rekoh poluglasno, a dvije djevojke koje su prolazile pokraj mene začuđeno me pogledaše.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!