Alternativna historija Sjeverne Amerike: Islamska duhovnost među Indijancima nekad i sad

Ima dovoljno razloga vjerovati kako je islam u Americi prisutan duže nego kršćanstvo. Podaci o tome mogli bi pomoći svim zainteresiranim za bolje razumijevanje svjetske historije, kao i prošlosti razvoja islama. Veza današnjih Indijanaca s islamom priča je s drukčijim kontekstom od onog podrazumijevajućeg i ona, kao takva, još traje

 

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

 “Moje ime je Mahir Abdal-Razzaaq El. Ja sam Indijanac, musliman, iz plemena Cherokee‑Blackfoot. Poznat sam i po imenu ‘Orao koji hoda po Suncu’. Radim s ratničkim lulama za sjeveroistočni ogranak Cherokeeja u New Yorku. Ima još muslimana u našoj grupi. Dosta ljudi nije svjesno kontakta između islama i američkih starosjedilaca koji se desio još prije hiljadu godina, preko nekih ondašnjih muslimanskih putnika koji su nas posjetili.

Neki od tih putnika ostali su živjeti među nama. Za većinu muslimana ili nemuslimana današnjice ovakav je podatak nepoznat i nikad nije spomenut u udžbenicima historije. Postoje brojni dokumenti, sporazumi, legislative i rezolucije donesene između 17. i 19. stoljeća kojima se dokazuje da su muslimani bili ovdje i da su bili vrlo aktivni u zajednicama u kojima su živjeli. Naprimjer, sporazum o miru i prijateljstvu, potpisan kod rijeke Delaware 1787. godine, sadrži potpis s imenima Abdel-Khak i Muhammad Ibn Abdullah. Kada pogledate stare knjige o Cherokeejima, do 1832. godine, vidjet ćete muškarce u plemenu koji nose turbane. Posljednji poglavica iz tog razdoblja nosio je ime Ramadhan Ibn Wati. Bilo je to 1866. godine. Jeste li se zapitali šta znači ime glavnog grada Floride – Tallahasee? Znači – On, Allah, izbavit će te”, kazao je Mahir Abdal-Razzaaq El u izjavi za američki portal Islam101, uključivši se time u jedno važno pitanje unutar novije revizije prošlosti Sjeverne i Južne Amerike.

KOLUMBO I DŽAMIJA

Za afričke robove na američkom tlu iz robovlasničkog perioda već je na više mjesta i na više načina dokumentirano i potvrđeno da su mnogi od njih bili muslimani u Africi prije porobljavanja, te da su kao takvi dovedeni u Ameriku na galijama i u okovima. Međutim, sjevernoamerički starosjedioci, daleko poznatiji kao Indijanci, zaslužuju poseban pristup u ovoj priči jer je njihova historija sve donedavno bila zapostavljena i zapuštena, barem institucionalno.

O tome da su muslimanski moreplovci stigli na obale Sjeverne, pa i Centralne Amerike prije flote Kristofora Kolumba odavno se govori i piše, kako po internetu, tako i kroz štampanu literaturu, iako to još nije dio općeprihvaćenog narativa. Historiju, naravno, pišu “pobjednici”, kako se to popularno kaže, što implicira subjektivnost koja se zatim prenijela i na ono što je zapisano u školskim udžbenicima i enciklopedijama. No, možda se i to postepeno mijenja, barem u vezi s Indijancima.

Tragična je činjenica da je život današnjih Indijanaca označen teškim alkoholizmom u rezervatima u kojima su smješteni. U nekim od tih rezervata vladaju apatija, depresija i loši životni uvjeti. Alkoholizam i narkomanija obično nađu plodno tlo u takvom okruženju. Stoga je nepoznati broj današnjih Indijanaca izlaz pronašao u prelasku na islam, što nije prošlo bez makar djelomične pažnje javnosti. Kod onih Indijanaca koji su primili islam došlo je do otkrića da oni nisu prvi muslimani među Indijancima, nego da postoji nemali broj takvih primjera u višestoljetnoj prošlosti Amerike, i to među cijelim plemenima, ne samo pojedincima.

Abu al-Abbas Ahmad al-Farghani bio je priznati astronom iz 9. stoljeća po gregorijanskom kalendaru. Njegove su teorije donijele olakšice u pomorskoj navigaciji. Oslanjajući se na podatke prvog biografa Kristofera Kolumba, njegovog sina Fernanda, saznajemo da je ovaj moreplovac izučavao Farghanijeve proračune u latinskom prijevodu. Koristeći latinizirano ime ovog astronoma, zapisao je u svoj dnevnik: “Ostvario sam vlastiti sporazum s Alfraganusom.” Osim Farghanija, tadašnji evropski istraživači i moreplovci izučavali su radove arapskog naučnika Abu Abdullaha Muhammeda al-Idrisija iz 11. stoljeća, čijom su kartografijom postavljeni standardi pomorske preciznosti.

Ove podatke posljednjih godina u javnost izbacuju različiti američki istraživači, novinari, pisci i revizionisti poluskrivene prošlosti. Među tim podacima može se naći i to da je Kolumbo pri dolasku u Centralnu Ameriku, na lokalitet kasnijeg San Salvadora, izjavio kako je na nekom od bregova vidio atraktivnu “mezquitu”, što je i danas naziv za džamiju na španskom jeziku. Podatak o ovome prenijeli su i neki Kolumbovi biografi. Budući da je doputovao iz Španije, koju je nedavno prije toga osvojila katolička armija, preuzevši je od muslimanske maurske uprave, izgled džamije morao mu je biti poznat. Teško da je Kolumbo, ako je tačno da je to izjavio, mogao pogriješiti u detektiranju izgleda ili namjene objekta koji je vidio.

Kada je riječ o vjerovanjima samih indijanskih plemena, tu nema nekog čvrstog konsenzusa među historičarima. Neka su plemena navodno imala totemizam u vjerovanju, neka politeizam, a većina je njegovala monoteizam. Za ove potonje vjeruje se da su monoteizam stekli od muslimana. Za mnoge katolike iz Španije dolazak na američki kontinent bio je neka vrsta produženog križarskog pohoda. S flotom koja je na jedrima imala tipična križarska obilježja putovali su i katolički misionari s ciljem pokrštavanje starosjedilačkog stanovništva.

ARAPSKI DOPRINOSI ENGLESKOM RJEČNIKU

U narednim stoljećima, kada je evropska kolonizacija Južne i Sjeverne Amerike uveliko uzela maha, povremeni hroničari života na Divljem zapadu iznova su bilježili znakove muslimanskog i arapskog prisustva među Indijancima, kako među pojedincima, tako i u kulturi općenito. Engleski i španski jezik nametali su se u novim državama. Na kraju su španski i portugalski “preuzeli” Južnu i Centralnu Ameriku, a engleski Sjevernu. Međutim, ništa nije prošlo bez miješanja. Stanfordov rječnik angliciziranih riječi i fraza iz 1892. godine ističe da je arapski bio sedmi najvažniji jezik pri nastanku riječi u engleskom jeziku. Samo su latinski, kao broj jedan, zatim francuski, italijanski, španski, grčki i “hindu” bili važniji u to vrijeme.

Lingvisti i dalje raspravljaju o tome koliko je arapskih riječi ušlo u engleski jezik. Garland Cannon, profesor emeritus engleskog jezika pri Univerzitetu Texas A&M, i autor knjige Arapski doprinos u engleskom jeziku, izbrojao je 2.338 riječi i fraza koje djelomično proizlaze iz arapskog. U svojoj studiji Arapski doprinosi engleskom rječniku iz 1996. godine autori James Peters i Habib Salloum kažu da više od 6.500 engleskih riječi ili njihovih derivata dolaze iz arapskog jezika, ili su preneseni u engleski putem arapskog. U djelu Arapske riječi u engleskom iz 1933. godine, prvoj ozbiljnoj studiji napisanoj na ovu temu, Walt Taylor tvrdi da ima približno hiljadu glavnih riječi arapskog porijekla u engleskom jeziku, kao i više hiljada izvedenica iz tih riječi. Sve ovo ide u prilog vjerovanju o muslimanskoj i arapskoj zaostavštini u staroj i novoj Americi.

Što se tiče indijanske uloge u tome, osim što je djelomično navedena na početku teksta, ima je također i u samom jeziku. Američka web-stranica cyberistan.org nudi podatke o nastanku imenica pojedinih američkih toponima. Ondje se tvrdi da je američka savezna država Alabama zapravo originalno nazvana “Allah Bamya”, po starom indijanskom dijalektu koji je bio pod utjecajem muslimana koji su bili u dodiru sa starosjediocima. Doduše, nisu ponudili objašnjenje ili makar teoriju o razlozima za takvo ime. Još navode kako se Tennesee izvorno zvao “Tenasuh”, a Meherrin, mjesto u Sjevernoj Karolini, inače naziv jednog indijanskog plemena, ime je navodno dobilo od arapskog “Muharrem”. Cherokee je kažu bio “Shar-Kee”, te već spomenuti grad u Floridi Tallahasee i tako dalje.

Ista stranica spominje izvjesnog indijanskog poglavicu po imenu Sequoyah Cherokee Syllabary, za kojeg se navodno znalo da je bio musliman i da je u određenoj mjeri poznavao arapski jezik. Djelovao je kao neka vrsta mirovnog posrednika i pregovarača između američke vojske i indijanskih plemena od 1821. godine. Postao je zapažen u ondašnjoj američkoj javnosti kada je osmislio specifičan alfabet za potrebe naroda Cherokee. Neki slikar iz Washingtona naslikao je njegov portret, prikazavši ga s turbanom na glavi i s još nekim odjevnim obilježjima tipičnim za muslimane. Kaže se da on nije bio jedini, već da su se i neki drugi Indijanci slično oblačili, a u jednom ogranku Sijuksa te Apača mali su turbani postali dio standardne nošnje. Među indijanskim ženama zabilježeno je dosta odjevnih predmeta izuzetno srodnih hidžabu i nikabu, još i u kasnom 19. stoljeću, a s pojavom je fotografije to i ovjekovječeno.

PRESELITI NA AHIRET, ODNOSNO U VJEČNA LOVIŠTA

Od praktičnih stvari u načinu življenja poznato je da Indijanci nisu konzumirali pa čak ni poznavali alkoholna pića sve dok evropska kolonizacija i nasilno pokrštavanje nisu uzeli maha. Način lova većine plemena neodoljivo asocira na halal-koncept prema poštivanju i konzumaciji mesa ulovljenih životinja, kao i prema načinu njihovog usmrćivanja. I meso, i krzno, i kosti životinja bili su iskorišteni do maksimuma i pravilno raspoređivani u plemenu.

Po zabilješkama muzeja Amerind u Arizoni, molitve mnogih Indijanaca podrazumijevale su umivanje prije izlaska Sunca, te okretanje prema Istoku radi zahvale sili koja čini da Sunce izađe svakog dana. Iako ovo podsjeća na sabah-namaz, nisu sačuvana saznanja o drugim detaljima o obavljanju ove molitve, tako da se zasad ne može govoriti da li je ona, u tehničkom smislu, bila ista ili slična kao kod muslimana.

U više muzeja posvećenih indijanskim plemenima širom SAD-a nalaze se originalne izjave i poruke poznatih indijanskih poglavica. U njima se može prepoznati duhovnost koja u određenoj mjeri ima dodirnih tačaka s islamom. Neke od tih poruka, upućenih američkim predsjednicima ili vojnim oficirima, sačuvane su u vašingtonskim državnim arhivama. Mnoge su danas dostupne javnosti.

Zabilježeno je da Eric Tehironiate Thompson, dvanaestogodišnji dječak iz plemena Mohawk, rekao: “Zahvalan sam ti, o, stvorenje, nakon što sam te ubio! Žao mi je, ali bio sam toliko gladan da sam to morao učiniti. Obećavam ti da se neću rasipnički ponašati s tvojom kožom, rogovima i mesom. A sada zahvaljujem Stvoritelju, koji je stvorio sve životinje i sve biljke.” Ovdje imamo asocijaciju na halal-način usmrćivanja lovine.

Sačuvano je da je Sa-Go-Ye-Wat-Ha iz plemena Seneca poručio: “Brate, ti kažeš: ima samo jedan put, Boga poštovati i njemu služiti. Mi te ne razumijemo, brate. Nama je rečeno da je tvoja religija vašim precima poklonjena i da se od tada prenosi s oca na sina. I mi imamo religiju koja je našim precima darovana i nama, njihovoj djeci, predana. Mi poštujemo Velikog Duha na svoj način. Naša religija nas uči da budemo zahvalni za sve darove koje primamo. Uči nas da budemo jedinstveni i da jedan drugoga volimo. Mi se nikada ne prepiremo o religijskim pitanjima, jer religija je lični odnos svakog pojedinca s Velikim Duhom. Brate, mi ti ne želimo tvoju religiju oduzeti niti je uništiti, mi želimo samo našu vlastitu sačuvati i u njoj sretni biti.”

Ajet iz kur’anske sure Al-Kafirun, koji glasi: “Vama vaša vjera, a meni moja”, dolazi kao prva asocijacija na ovu izjavu. Jasno je iz ove indijanske izreke da su Indijanci priznavali pluralizam u vjerama. Takav je stav potvrđen i islamskom zabranom prisile u vjeru.

Poglavica Seattlea Suqwamish je rekao: “Ne postoji smrt. Postoji samo promjena svjetova.” Vjeruje se da su Indijanci u mnogim plemenima imali običaj reći za preminulu osobu da je “preselila u vječna lovišta”. Muslimani kažu da je neko preselio na ahiret umjesto da kažu da je umro.

Postoji još jedan segment priče o načinima na koji su Indijanci mogli doći u dodir s islamom, a to je preko neodređenog broja afričkih robova koji su dovedeni u Ameriku. Mnogi od njih bili su iz pretežno muslimanskih zemalja Zapadne Afrike.

William Loren Katz američki je istraživač zagubljenog ili skrivenog historijskog naslijeđa. Nedavno je objavljena knjiga ovog autora Black Indians, u kojoj se otkriva da je neodređeni broj afričkih robova imao i krvnih veza s Indijancima. Bilo je odbjeglih robova koji bi se sklonili u indijanska sela. Ondje su neki od njih zasnivali porodice, nakon čega je nastajala i nova rasa na kontinentu. Nije isključeno da su neki među njima bili muslimani koji su ovim putem proširili znanje o islamu među svojim indijanskim domaćinima.

DANAŠNJI INDIJANCI I ISLAM

Možda najznačajniji noviji događaj na ovu temu zbio se prošle godine na godišnjoj konvenciji Islamskog kruga Sjeverne Amerike (ICNA), održanoj u Baltimoru. Jedan od predavača na konvenciji bio je Basheer Louis Butcher Jr., pripadnik naroda Lakota iz ogranka Cheyenne river Siouxa. On je održao govor pred mnoštvom prisutnih u velikoj sali o tome kako je postao musliman 2001. godine, kada je prvi put javno i svojevoljno izgovorio šehadet. Do tada je bio odgajan u kršćanskom okruženju. Rekao je kako je upoznao jednog afroameričkog brata od koga je saznao da ima još Indijanaca koji su prešli na islam. Nakon toga se i sam zainteresirao za islam. Počeo je izučavati i temeljno čitati odgovarajuću literaturu. Čitajući o islamu, otkrio je sličnosti s onim što se naziva indijanskom duhovnošću. Zatim je rekao da je islam više od religije, da je to način življenja, kao što je duhovnost bio način života kod izvornih Indijanaca. Pored toga, prepoznao je višestoljetna stradanja i progone Indijanaca u stradanjima muslimana širom svijeta.

U najvećem mesdžidu teksaškog grada San Antonija na džumu i još neke namaze redovno dolazi jedan stariji Comancho mogućih apačkih korijena. Redovno je odjeven u indijansku nošnju, skupa sa šarenim “wampum pojasom”, koji ima simbolično, ali i počasno značenje među američkim plemenima. Nekad je služio kao sredstvo razmjene dobara, ali i kao poseban dar koji se nosi s ponosom. Sastavljen je od sitnih bobica nalik na biserje, u više boja, nanizanih te ušivenih u platno ili u kožu pojasa. Mike Calhoun, lokalni Teksašanin koji posjećuje isti mesdžid, kaže da se ovaj Indijanac zove David, ali da niko ne zna njegovo puno ime niti koliko je star. Samo se jednog dana pojavio uoči namaza i od tada redovno klanja. David je inače nagluh i ne voli da ga se fotografira niti da mnogo priča o sebi.

Prije kolonizacije Sjeverne Amerike, neki od drevnih Indijanaca nazivali su na svojim dijalektima ovaj kontinent “Kornjačino ostrvo” ili “Otok kornjača”. Ne zbog nekog naročitog prisustva kornjača na kontinentu nego se iz nekog razloga vjerovalo da oblik kontinenta odražava izgled džinovske kornjače. Na tom tragu, današnje udruženje muslimana među sjevernoameričkim Indijancima zove se “Turtle Island”. To je neformalni klub bez stalnog sjedišta koji se, više preko internet-foruma nego uživo, bavi historijskom, a i današnjom vezom Indijanaca s islamom. Nastoje se okupiti indijanski muslimani, ostvaruju se kontakti, razmjenjuju mišljenja, međusobno se savjetuju.

Ovakve stvari nisu mogle proći nezapaženo od islamofobičnih novinara. Izvjesni Bill Federer objavio je online članak pod naslovom Da li se muslimani infiltriraju među američke Indijance?.

Na pomalo lukav način novinar sebe prikazuje kao nekog zabrinutog za sudbinu današnjih Indijanaca, te stoga navodi moguću finansijski podržanu islamizaciju Indijanaca kao “nastavak” svega onoga kroz šta su prošli prethodnih stoljeća. U tom smislu piše o prisilnoj evangelizaciji kojoj su Indijanci bili izloženi još od dolaska španskih konkvistadora, spominje otimačinu zemlje, protjerivanja, zatvaranja u rezervate, ratove, kockarnice i alkohol, a zatim i današnju “islamizaciju”. Bez dokaza navodi da se muslimanski emigranti koji ulaze u SAD infiltriraju među Indijance, spominjući usput “Hezbollah”, ISIL i “Hamas” kao “moguće” organizacije koje su u to uključene. Još je podsjetio kako su neki američki Indijanci 2008. godine išli u Tursku na poziv Vlade Turske, što je vodilo ka zbližavanju Indijanaca i Turaka. Nije teško zaključiti ko je ciljana čitalačka publika za ovako površan i sugestivan članak s tragikomičnim naslovom.

U svakom slučaju, ima dovoljno razloga vjerovati kako je islam u Americi prisutan duže od kršćanstva. Podaci o tome mogli bi pomoći svima zainteresiranim za bolje razumijevanje svjetske historije, kao i prošlosti razvoja islama. Ovo je, možda, jedan od načina za razbijanje nekih stereotipa, manipulacija i evrocentrične propagande spomenutih “pobjednika” koji tumače prošlost na svoj način samo zato što su možda smetnuli s uma da se ovosvjetski “pobjednici” smjenjuju jedan za drugim, kao i njihove “pobjede”.

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!