Alija Izetbegović bio je antifašista, antitotalitarista i antikomunista

Kad je SDA formirana, kako bi ga ocrnili kod naroda, prvi ljudi SDP-a tvrdili su da je Alija Izetbegović bio pripadnik Handžar-divizije. Međutim, Alija nije mogao biti u Handžar-diviziji. On je odvraćao svoje prijatelje da idu u Handžar-diviziju. Iz Sarajeva je otišao u rodni Šamac kako ga ne bi mobilizirali u ovu diviziju. Alija Izetbegović bio je antifašista. Jedine dvije vojske koje je služio bili su partizani, od 16. aprila 1945. do 4. marta 1946. godine, i Armija Republike Bosne i Hercegovine, čiji je bio vrhovni komandant. To potvrđuje autentična vojna dokumentacija

Nihad Halilbegović rodio se 1945. godine u Gračanici. Ondje je pohađao osnovnu i srednju školu, a studij prava završava u Sarajevu. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nalazio se na dužnosti sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva (deset gradskih općina) i sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu općine Centar. Istakao se u sprečavanju sprovođenja Zakona o vojnoj obavezi (1991) sklonivši dokumentaciju o vojnim obveznicima i tako onemogućivši JNA da provede regrutaciju i mobilizaciju. Sa saradnicima je organizirao spašavanje vojnika i regruta iz JNA.

Bio je jedan od organizatora odbrane od agresije na Bosnu i Hercegovinu te je obavljao dužnost komandanta Prvog štaba Patriotske lige RBiH. Početkom agresije organizirao je proizvodnju oružja u Mašinskom školskom centru u Sarajevu, kao i unošenje oružja u opkoljeno Sarajevo. Između ostalog, inicirao je telekomunikacijsku deblokadu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, te dao nemjerljiv doprinos spašavanju kulturno‑historijskog naslijeđa BiH, osiguravši finansijska sredstva za mikrofilmovanje dokumentacije od historijskog značaja za grad Sarajevo. Već dugo se bavi naučno‑istraživačkim radom, a do sada je objavio osam knjiga izuzetno vrijednih za historiju Bosne i Hercegovine. Za Stav govori o organiziranju otpora, o ulozi Patriotske lige i Stranke demokratske akcije u odbrani Bosne i Hercegovine, te o druženju s Alijom Izetbegovićem, oštro negirajući njegovu pripadnost Handžar-diviziji.

STAV: Kao sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva, odigrali ste važnu ulogu u sprečavanju sprovođenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vojnoj obavezi u aprilu 1991. godine, po kojem su poslovi vojne obaveze trebali prijeći u nadležnost JNA. S drugim sekretarima organizirali ste sklanjanje vojne dokumentacije, tako da JNA nije mogla samostalno provesti regrutaciju i mobilizaciju. Ko je učestvovao u sklanjanju dokumentacije?

HALILBEGOVIĆ: Te su poslove obavljale patriote. Najvažniji u svemu tome bio je Alija Izetbegović. S njim sam se u to vrijeme svaki dan sastajao. Na jednoj strani bio je zakon koji treba ispoštovati, a na drugoj Bosna i Hercegovina, koja je nama bila prioritet. To je bilo načelo kojim su se rukovodili SDA, Patriotska liga i sekretarijati za narodnu odbranu. Svi su oni odigrali historijsku ulogu u to vrijeme. Zašto? Zato što smo imali najbolje kadrove, odane Bosni i njenom predsjedniku. Bili su to dobrovoljci, a ne plaćenici. Upravo su ti dobrovoljci sklonili vojnu dokumentaciju u Sarajevu kako ne bi došlo do regrutiranja naših momaka u JNA i njihovog slanja na ratišta. Bila je to velika pobjeda bosanskih patriota, pobjeda o kojoj se vrlo malo govori.

STAV: Šta bi se dogodilo da je taj zakon proveden?

HALILBEGOVIĆ: Tada sam često znao kazati da je taj zakon omča o vratu Bosne i Hercegovine. Mene je potpukovnik Božanić nazvao 25. decembra 1991. godine i tražio da sekretarijati podignu opću mobilizaciju, prvu poslije 1945. godine. Odbio sam rekavši mu da on to nema pravo tražiti. Kazao sam mu da ne priznajem JNA, već samo Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem, našu vladu… Nazvao sam rahmetli predsjednika. Bio je veoma zabrinut takvim razvojem događaja. Obavijestio sam ga da je vojna dokumentacija na sigurnom i da su sekretari na sigurnom. Osujećivanje planova o općoj mobilizaciji bila je sjajna pobjeda naših patriota. Da je mobilizacija kojim slučajem uspjela, samo iz općina Novi Grad, Centar i Stari Grad bila bi mobilizirana 21.000 ljudi. Pazite, to su samo tri općine. Oni bi svi bili poslani na hrvatsko ratište. Bila je to ujedno i velika pomoć Republici Hrvatskoj, a to niko nikad ne spominje. Da je uspjela mobilizacija naših momaka, ozbiljno bi bio ugrožen opstanak Hrvatske, to je sigurno.

STAV: Kako je moguće da se 1991. godina toliko često prešućuje kad se govori o ratu u Bosni i Hercegovini?

HALILBEGOVIĆ: Uvjeren sam da iza toga stoje ideološki centri moći. Nedavno sam reagirao na monografiju o Prvom korpusu. U tom sam reagiranju postavio pitanje: da li postoji kuća bez temelja? Ja koliko znam, ne postoji. A temelji su: SDA, Patriotska liga, policija, Alija Izetbegović, sekretarijati za narodnu odbranu… Zar nije dovoljno što su protiv nas pokrenute krivične prijave? To nije bilo ugodno jer smo živjeli u Sarajevu, koje je imalo deset kasarni. Godina 1991. veoma je važna u organiziranju otpora agresoru, i to se ne smije zanemariti. To su temelji naše pravedne borbe.

STAV: Kako je tekla priprema agresije na BiH? Koje biste događaje izdvojili kao ključne?

HALILBEGOVIĆ: Priprema za oružanu agresiju na Bosnu dugo je trajala. Iako u glavama pojedinih Srba nikada nije nestala ideja da se potčini Bosna i Hercegovina, institucionalnu pripremu za agresiju pratim od 1986. godine, od Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti. Godine 1987. na scenu je stupila JNA, o čemu se veoma malo piše. Tada su organizirane vojne vježbe čiji je cilj bila priprema napada i opsade Sarajeva. Viceadmiral Domazet izjavio je da je učestvovao na toj vježbi i da je ona organizirana navodno zbog odbrane Sarajeva od nekog stranog neprijatelja, američke flote, što je bilo sasvim nerealno. Tada su postavljeni “odbrambeni” položaji s kojih je nekoliko godina poslije Sarajevo granatirano.

Iste godine izlazi studija Opstanak Sarajeva u okruženju u slučaju nestanka hrane, vode i energenata, čiju je izradu finansirala JNA. Na tom su dokumenti radili najbolji stručnjaci, iako nisu bili svjesni za šta će dokument služiti. Zamislite, oni još 1987. godine planiraju da drže Sarajevo u okruženju. Napravljene su procjene za svaki segment bitan za fizički opstanak građana, kako bi se precizno utvrdilo koliko će grad izdržati bez hrane, vode i energenata. Međutim, u taj dokument nije uključen jedan veoma bitan faktor, a to je ljubav prema gradu. Ona je izvan naučnih kalkulacija. (Primjer pokretanja proizvodnje germe najbolji je pokazatelj te ljubavi prema gradu.) Dalje, godine 1988. vojna vrhuška preimenovala je Generalštab JNA u Generalštab oružanih snaga. To je bio puč, protuustavno djelovanje. Bilo je to važno jer je tim činom JNA potčinila Teritorijalnu odbranu. Svi koji su na to pristali dobili su više činove. Tada je došlo do promjene i reorganizacije vojnih oblasti, pa Bosna i Hercegovina gubi status sjedišta jedne od njih.

STAV: Prvi ste komandant Prvog štaba Patriotske lige. Kako je teklo formiranje ove važne organizacije?

HALILBEGOVIĆ: Pazite, toliko se problema nagomilalo 1991. godine da je bilo nužno reagirati. Jedni su živjeli veoma lijepo i nisu bili svjesni šta se dešava. Mi smo znali i skoro da smo bili uvjereni da će doći do agresije. Predsjednik Izetbegović tražio je da se oformi neka organizacija i mi smo iz deset sarajevskih općina formirali jedan štab. Sastanak na kojem sam izabran za komandanta održan je 31. marta 1991. godine. Bio je ramazan i sastali smo se u džamiji. Zašto? Prije svega, mi još uvijek nismo bili stvarno uzeli vlast i sve prostorije u institucijama bile su ozvučene. Zakletvu Patriotske lige izrekli smo 25. aprila 1991. godine. Tada smo usaglasili nekoliko važnih dokumenata, među kojima je najvažniji bio dokument o kurirskom sistemu koji je precizno definirao način organizacije ako budemo napadnuti. Svi smo u svojim općinama popisali rezervni sastav policije i vojske. Patriotska liga u dokumentima se prvi put spominje u maju 1991. godine, a o tim dokumentima niko ne govori iako je iza njih stajao predsjednik Izetbegović. Zašto ovo spominjem? Zato što Izetbegoviću spočitavaju kako je on razoružao Teritorijalnu odbranu, a on je uradio upravo suprotno, što potvrđuju ovi dokumenti. U maju 1991. godine Patriotska liga prihvatila je svoj ponajvažniji dokument, koji se zvao Upute za organizovanje poslova odbrane i zaštite u općinama u neposrednom predstojećem periodu.

“Odmah fizički osigurati kartoteke i druge evidencije vojnih obveznika koje se vode u općinskim sekretarijatima za narodnu odbranu. Poznato je da je (savezni) Zakon o vojnoj obavezi izmijenjen po hitnom postupku. Ima indicija da će JNA nastojati, pravdajući se tim Zakonom, da uzme iz općinskih sekretarijata za narodnu odbranu sve evidencije (uključujući i kartoteke) vojnih obveznika i da će pokušati da organizira u garnizonima JNA raspoređivanje vojnih obveznika u jedinice JNA, Teritorijalne odbrane, i u rezervnu miliciju. (…) Energično zatražiti da se oružje uzeto od preduzeća vrati općinama ili da se plati po stvarnim cijenama”, stajalo je, između ostalog, u tom važnom dokumentu. Iza ovog dokumenta stajao je rahmetli predsjednik Izetbegović. Kao što se vidi, sklanjanje vojne dokumentacije bilo je pod direktnim nadzorom Alije Izetbegovića. Patriotska liga, dakle, odigrala je historijsku ulogu u to vrijeme. Njeno organiziranje bila je priprema za odbranu od agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ne treba zaboraviti da je 18. septembra 1991. godine Izetbegović, kao predsjednik Predsjedništva, donio odluku da se provede mobilizacija rezervnog sastava policije. Mobilizirali smo 3.600 naših najodanijih kadrova koji su prošli kroz obuku i dobili oružje. Oni su bili naša garancija opstanka. Već sutradan donesena je odluka da se potpuno obustavi mobilizacija u JNA i da se regruti više ne šalju u vojsku. Odluka da JNA nije više poželjna u Bosni i Hercegovini donesena je 22. septembra. Izetbegović je ove odluke uspio donijeti jer Biljane Plavšić nije bilo na sastancima. To je bila njena greška. Da je ona bila prisutna, nijedna odluka ne bi prošla. Već sutradan, 23. septembra, Karadžić zove Miloševića da se konsultira. U tom presretnutom razgovoru pita ga šta da rade jer se “muslimani naoružavaju i mobilišu rezervni sastav milicije”, a Milošević mu kaže da to ne trebaju raditi Srbi jer oni “imaju Jugoslavensku narodnu armiju”.

STAV: Kakvu je uloga odigrala SDA u odbrani Bosne i Hercegovine od agresora?

HALILBEGOVIĆ: SDA je državotvorna stranka. Ona je branila Bosnu i Hercegovinu, ali i našu kulturu i tradiciju. Prvi put smo mogli slobodno pisati svoju historiju, što je za mene bilo veoma značajno. U krilu SDA formirana je Patriotska liga, iz čega je poslije nastala Armija RBiH. Tadašnja SDA bila je nezamjenjiva i, da nije bilo nje i Alije Izetbegovića, pitanje je šta bi se desilo s Bosnom i Hercegovinom. Kad smo Atif Purivatra, Alija Isaković i ja 1993. godine došli predsjedniku i rekli mu šta narod želi – da se napiše neka vizija bošnjačkog naroda da bismo znali gdje idemo – predsjednik je rekao: “Mi prvo moramo sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Bez Bosne nema Bošnjaka.”

STAV: Koliko današnja SDA baštini tu tradiciju?

HALILBEGOVIĆ: Budući da radim na velikim projektima i često srećem ljude širom Bosne i Hercegovine, primijetio sam da više nema one konekcije između SDA i naroda kakva je nekad bila. Ne bih želio da SDA protraći to što je dobila i što je mukotrpno stjecala. SDA se mora vratiti narodu jer je narod taj koji joj daje snagu i legitimitet. A kad pričam ljudima kako je tekla naša borba, kakav je bio predsjednik Izetbegović, kako smo se organizirali – onda vidiš da narod vapi za takvom SDA. Uvjeren sam da nijedna druga stranka ne može ponijeti tu baklju da predvodi bošnjački narod, ali je upravo zbog toga na ovoj stranci i najveća odgovornost.

STAV: S Alijom Izetbegovićem proveli ste mnogo vremena organizirajući otpor oružanoj agresiji na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Kad ste se upoznali?

HALILBEGOVIĆ: Za porodicu Izetbegović znao sam još od djetinjstva. Za Aliju sam čuo 1972. godine, kad sam se zaposlio u “GP Put” u Sarajevu. Prelistavajući normativne akte preduzeća, uočio sam da su pisani veoma stručno. Raspitao sam se ko je njihov autor i od Behije Sidran, majke našeg pjesnika Abdulaha, saznao da je to Alija Izetbegović. Ona mi je šapnula njegovo ime i dodala da je Alija pripadnik “Mladih muslimana” i da se o njemu ne smije govoriti. Moja rodica bila je direktorica “GP Puta” i ona mi je govorila da je Alija bio najbolji upravnik gradilišta kojeg je firma ikada imala. Za njega sam ponovo čuo 1983. godine, tokom montiranog procesa protiv bošnjačkih intelektualaca. I mene su pred taj proces pokušali vrbovati, ali sam ih odbio. Tek sam poslije shvatio za šta su me htjeli iskoristiti. Kasnije sam radio kao direktor švicarske firme “Medicina inžinjering” za Jugoslaviju.

Godine 1990. na Bodenskom jezeru u Švicarskoj dočekali smo neke ljekare iz Bosne i Hercegovine. Tad su mi prišla tri ljekara i rekli mi da se formira “muslimanska stranka” u Bosni i da je Alija Izetbegović na njenom čelu. Tog momenta sam otišao iz Švicarske u Bosnu, da se stavim na raspolaganje. Napustio sam sve pogodnosti koje sam imao i vratio se u Bosnu. Od sarajevske porodice Vatrenjak kupio sam stan u Sarajevu. Dao sam kaparu i otišao na put u Zagreb. Iz Sarajeva sam dobio poziv od Adila Zulfikarpašića, koji mi je rekao da moj kaparisani stan odgovara za potrebe SDA, te me upitao može li se ta kapara povući kako bi SDA kupila stan. Odmah sam pristao. Kad sam se vratio u Sarajevo, tad sam upoznao Aliju Izetbegovića. Kad je došlo do raskola između Adila i Alije, tad sam prvi put vidio Safeta Isovića kako plače, a dugo smo se družili. A upravo je on predložio da se stranka zove SDA. Naravno, kad je došlo do raskola, nije bilo dileme kome pripadamo. Mi smo ostali uz Aliju.

STAV: Kako pamtite Aliju Izetbegovića kao političara i kao čovjeka?

HALILBEGOVIĆ: Rahmetli predsjednik bio je demokrata. Nikada ni jednu odluku nije donio a da se nije s nekim konsultirao. Imam jedno njegovo pismo u kojem daje upute dr. Silajdžiću kako da se ponaša u Americi. U tom pismu, za svaku stavku koju iznosi obrazlaže da li se u vezi s njom konsultirao s “mislenim ljudima”. Često je pitao mene, ili nekog od svojih bližih saradnika, za mišljenje, pa bi tek onda donosio važne odluke. Kod predsjednika je bio dominantan Poslanikov princip “šure” – savjetovanja. Uvijek se pozivao na našu tradiciju i isticao da nam agresor ne smije biti uzor. Stalno je isticao da nema paljenja, silovanja, ubijanja civila itd. Bio sam kod njega kad su naši ulazili u Vareš. Predsjednika je nazvao jedan komandant Armije BiH da ga upita kako da se ponašaju vojnici. Onda mu je predsjednik rekao: “Ni slučajno da rušite bolnice, ni slučajno da dirate starce i civile, nemojte paliti kuće i bogomolje. Budite dostojanstvena vojska!”

Kad sam poslije otišao u Vareš, vidio sam da nije bilo paljevina, da nije bilo rušenja! Uvijek je mislio na vojnike, to ne treba zaboraviti. Jednom mi je tokom agresije došao Bakir Izetbegović i rekao da Alija nema šta jesti. Kako mi je to teško palo, jer sam bio spreman poginuti za predsjednika. Tad sam preko nekih veza našao pola teleta, ali sam pokrenuo da se to sistematski riješi, kako predsjednik opet ne bi došao u takvu situaciju. Od tog su mu teleta napravili dobar ručak. Kada je predsjednik dobio jelo, prvo je upitao da li su isto dobili i borci koji su bili u njegovom okruženju. Kad su mu rekli da drugi nisu dobili takav ručak, on je odbio jesti. Tome sam lično svjedočio i bio sam ponosan što imam takvog predsjednika. Eto, takav je bio rahmetli Alija Izetbegović.

STAV: Kako vidite optužbe da je Alija bio u Handžar-diviziji?

HALILBEGOVIĆ: To su stare optužbe. Kad je SDA tek formirana, prvi ljudi SDP-a tvrdili su da je bio pripadnik Handžar-divizije, kako bi ga ocrnili kod naroda. Sada Dodik pokušava da snizi Alijin rejting u svjetskoj javnosti. Međutim, Alija nije mogao biti u Handžar-diviziji. On je svoje prijatelje odvraćao od toga da idu u Handžar-diviziju. Iz Sarajeva je otišao u Šamac kako ga ne bi mobilizirali u ovu diviziju. Alija Izetbegović bio je antifašista. Ne treba zaboraviti da su se Bošnjaci prvi suprotstavili fašizmu kroz rezolucije “El-Hidaje” još 1941. godine. Neki od potpisnika time su žrtvovali vlastite živote. Nažalost, potpisnici tih rezolucija pretežno su stradali kasnije, 1945. godine. Mnoge su ubili komunisti. Vrlo je važno naglasiti da je Alija Izetbegović bio antifašista, antitotalitarista i antikomunista. Jedine dvije vojske koje je Izetbegović služio bili su partizani, od 16. aprila 1945. do 4. marta 1946. godine, i Armija Republike Bosne i Hercegovine, čiji je bio vrhovni komandant. To potvrđuje autentična vojna dokumentacija.

ODGOVORAN SAM ŠTO U OPKOLJENOM SARAJEVU NIJE BILO SLADOLEDA

Nestalo je germe i mene zove Ahmović, direktor pekare, da pita šta ćemo. Bio je to maj 1992. godine. Trebalo je hitno reagirati kako vojska ne bi ostala bez hrane. Odmah sam nazvao Bešlagića, gradonačelnika Tuzle, predstavio se i zamolio da se u Tuzli osiguraju četiri tone germe. On je odmah pristao, ali je rekao da ne može učiniti ništa kako bi se germa uvezla u opkoljeno Sarajevo. Sutra me zove direktor vodovoda i kaže da je UNPROFOR dopustio da se hlor dovuče u kamionima iz Tuzle. Zašto? Pa zato što i ljudi iz UNPROFOR-a nisu smjeli piti vodu dok ne bude prečišćena hlorom.

Direktoru vodovoda rekao sam da se u Tuzli jave Bešlagiću, da utovare germu, a onda da dopune hlorom koliko mogne stati. Tako smo dobili germu, ali je to bilo kratkotrajno rješenje. Trebalo ju je početi proizvoditi. Nazovem Pašovića, legendarnog direktora Pivare, da ga pitam postoji li tehnologija za proizvodnju germe. On kaže da postoji i da je moguće u opkoljenom Sarajevu proizvesti germu, ali da nam treba amonijak. Budući da se na Trebević nije moglo, a da je Zetra već bila zapaljena, amonijaka je bilo još samo u mljekari.

Odmah sam izdao naredbu da se izuzme amonijak. Pošaljem po njega policiju da ga doveze u Pivaru, u kojoj je zatim počela proizvodnja germe. Nije bila do kraja željenog kvaliteta, ali je služila svrsi. Brinulo me funkcioniranje mljekare bez amonijaka, ali sam saznao da je amonijak potreban samo za proizvodnju sladoleda, ne i za mlijeko. Tako da moram priznati da sam odgovoran što u opkoljenom Sarajevu nije bilo sladoleda.

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!