Alija Isaković: Zajednički jezik nije jedinstven jezik

Ove različitosti, ove duboko ukorijenjene razlike, uticale su u svakodnevnom jezičkom prožimanju na značenjsko razlučivanje sinonima i pridonijele bogaćenju bosanskog jezika koji je tako došao u povoljan, tzv. međuvarijantski položaj, kako je bilo i u prošlosti.

 

 

            Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda.

                                                                                    Ivo Andrić

 

Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana (Bošnjaka)

Nesumnjivo je da su hrvatska varijanta i srpska varijanta današnjeg zajedničkog jezika, stvarno i nominalno, dva sistema u funkciji posebnih jezika te bosansku varijantu također smatram bosanskim jezikom, s istom razložnošću. (Ova varijantska razlaganja objašnjavao sam tekstom “Varijante na popravnom ispitu”, u časopisu “Život,” 1970. godine.) Ovo sve se može odnositi i na crnogorski jezik. Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik, on nije jedinstven jezik, što se razumije. Neće biti čudno ako se uskoro pojave međusobni (međujezički) rječnici razlika i, svakako, različiti pravopisi. S nevjerovatnim udaljavanjima. Sličnih nakana već je bilo ispoljeno u “Rečniku savremenog srpskohrvatskog književnog jezika s jezičkim savetnikom” dr. M. Moskovljevića, 1966. godine., i u “Hrvatskom pravopisu” iz 1971. gdje na prvoj str. uvoda stoji: “Riječi i oblici koje je zbog pravopisnih razloga bilo potrebno navesti, a ne idu u sustav hrvatskog književnog jezika označeni su zvjezdicom, a uz njih su, iza znaka, dodane razmaknutim slovima normalne hrvatske riječi”. (potcrtao A.I.)

Hoću reći, ne može stajati tvrdnja da na ukupnost tzv. srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika Srbi i Hrvati imaju veća prava nego bosanski muslimani (Bošnjaci) i Crnogorci. Ostane li tako, ispada da smo mi sretni baštinici tuđeg jezika. Upravo je bliže istini ako bismo rekli obratno.

Prvi tursko-bosanski rječnik (drugi naš rječnik po starini uopće) sačinio je Hevaija iz Donje Tuzle 1631. godine (“Bosanski da vam besidim, bratani…”), a posljednji Ahmed Kulender “Mali tursko-bosanski rječnik” 1912. godine. Muslimanski narod, bez obzira kako se nazivao u različitim historijskim okolnostima, uvijek je svoj jezik imenovao bosanskim, kako u narodnom govoru, tako i u književnom i u brojnim lingvističkim djelima. Termin bosanski jezik upotrebljavali su i drugi koji su se smatrali Bošnjacima (Bosancima), bez obzira u kom smislu se to (tada) podrazumijevalo, u kojoj mjeri i do kada. Bosanski jezik i danas imenuju svojim jezikom znatne skupine muslimana izvan BiH (Sandžak, Crna Gora, Kosovo, Makedonija), te u iseljeništvu u Turskoj i drugdje. Tako je bosanski jezik konstitutivna komponenta bosanskomuslimanskog nacionalnog bića, a našu jezičku politiku određujemo našom novom društvenom zbiljom. Jezički pluralizam je društvena stvarnost i njena uzajamnost.

Sam sistem razlika između srpskog i hrvatskog jezika, koji će, bez sumnje, još biti razrađen, dovoljan je da utvrdi razlike između ova dva i bosanskog jezika. Naime, bosanski jezik, kao poseban varijantski sistem zajedničkog jezika, nije identičan ni s hrvatskom ni srpskom varijantom, a u nekim slučajevima: u čuvanju glasa h u domaćim riječima i turcizmima, u udvojenim suglasnicima nekih turcizama, u nekim morfološkim oblicima, razlikuje se i od srpskog i od hrvatskog u mjeri u kojoj se ti jezici razlikuju među sobom.

Ovdje nije mjesto da se to sve objasni. Bosanski muslimani (ili Bošnjaci) danas su ijekavci u književnom jeziku, kao i Hrvati, s Hrvatima imaju pretežnu leksiku, ali neće moći usvajati hrvatske arhaizme i kovanice, neće pisati zajedničke (strane) riječi izvorno, osim vlastitih imena, nisu zadržali l na kraju riječi (vol, sokol), napustili su oblike zamjenica tko, svatko, nisu nikada prihvatili oblike točka, točno, a prema srpskom, pretežno ekavskom, imaju svuda h mjesto zamjena v i j, imaju opći i općina prema opšti i opština, imaju i brojne leksičke razlike – identične s hrvatskim jezikom, ne mogu srpski pratiti u čitavom nizu akcenata, itd.

Ove različitosti, ove duboko ukorijenjene razlike, uticale su u svakodnevnom jezičkom prožimanju na značenjsko razlučivanje sinonima i pridonijele bogaćenju bosanskog jezika koji je tako došao u povoljan, tzv. međuvarijantski položaj, kako je bilo i u prošlosti.

Tako je već uveliko prihvaćeno da je čas (školski), a sat (vremenski); okolica (geogr.), a okolina (sociol.); čistota (stila), a čistoća (ulice); hrišćanin (pravoslavac), a kršćanin (katolik); metalni (ekser), a metalski (radnik); (sjeverni) pol, a (m. i ž.) spol; provođenje (zadataka), a sprovođenje (uhapšenika), itd.

Bosanski jezik, prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicomi arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.

 

Alija Isaković, Ogledalo, I/1991, br. 3-4, 9 (siječanj-veljača)

 

PROČITAJTE I...

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

Aktivni član SDP-a Zoran Mijić poručuje Dautoviću da se “moli kome hoće i kako hoće da ga ne sretne u gradu a kamoli u vijeću SG”, ostali bi ga “preimenovali u KUM” i “morat će na plastičnu operaciju da ga prepoznaju”, a “faca mu se ubila za gaženje martinkom”, jer sve te “jebene balijske isprdke treba flammenwerferom”. Smatraju da je vrijeme da se “Antifa i raznorodni anarhisti slobodarci dignu u BiH ko oni u Murici i jebu mater ovim kozojebima ovdje”, na šta se odgovora: “čekaj malo, kuha se čorba”. Dautoviću, sinu od “oca supčića hodžice”, “treba jebat mater i ćao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!