Alija Isaković: Zajednički jezik nije jedinstven jezik

Ove različitosti, ove duboko ukorijenjene razlike, uticale su u svakodnevnom jezičkom prožimanju na značenjsko razlučivanje sinonima i pridonijele bogaćenju bosanskog jezika koji je tako došao u povoljan, tzv. međuvarijantski položaj, kako je bilo i u prošlosti.

 

 

            Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda.

                                                                                    Ivo Andrić

 

Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana (Bošnjaka)

Nesumnjivo je da su hrvatska varijanta i srpska varijanta današnjeg zajedničkog jezika, stvarno i nominalno, dva sistema u funkciji posebnih jezika te bosansku varijantu također smatram bosanskim jezikom, s istom razložnošću. (Ova varijantska razlaganja objašnjavao sam tekstom “Varijante na popravnom ispitu”, u časopisu “Život,” 1970. godine.) Ovo sve se može odnositi i na crnogorski jezik. Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik, on nije jedinstven jezik, što se razumije. Neće biti čudno ako se uskoro pojave međusobni (međujezički) rječnici razlika i, svakako, različiti pravopisi. S nevjerovatnim udaljavanjima. Sličnih nakana već je bilo ispoljeno u “Rečniku savremenog srpskohrvatskog književnog jezika s jezičkim savetnikom” dr. M. Moskovljevića, 1966. godine., i u “Hrvatskom pravopisu” iz 1971. gdje na prvoj str. uvoda stoji: “Riječi i oblici koje je zbog pravopisnih razloga bilo potrebno navesti, a ne idu u sustav hrvatskog književnog jezika označeni su zvjezdicom, a uz njih su, iza znaka, dodane razmaknutim slovima normalne hrvatske riječi”. (potcrtao A.I.)

Hoću reći, ne može stajati tvrdnja da na ukupnost tzv. srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika Srbi i Hrvati imaju veća prava nego bosanski muslimani (Bošnjaci) i Crnogorci. Ostane li tako, ispada da smo mi sretni baštinici tuđeg jezika. Upravo je bliže istini ako bismo rekli obratno.

Prvi tursko-bosanski rječnik (drugi naš rječnik po starini uopće) sačinio je Hevaija iz Donje Tuzle 1631. godine (“Bosanski da vam besidim, bratani…”), a posljednji Ahmed Kulender “Mali tursko-bosanski rječnik” 1912. godine. Muslimanski narod, bez obzira kako se nazivao u različitim historijskim okolnostima, uvijek je svoj jezik imenovao bosanskim, kako u narodnom govoru, tako i u književnom i u brojnim lingvističkim djelima. Termin bosanski jezik upotrebljavali su i drugi koji su se smatrali Bošnjacima (Bosancima), bez obzira u kom smislu se to (tada) podrazumijevalo, u kojoj mjeri i do kada. Bosanski jezik i danas imenuju svojim jezikom znatne skupine muslimana izvan BiH (Sandžak, Crna Gora, Kosovo, Makedonija), te u iseljeništvu u Turskoj i drugdje. Tako je bosanski jezik konstitutivna komponenta bosanskomuslimanskog nacionalnog bića, a našu jezičku politiku određujemo našom novom društvenom zbiljom. Jezički pluralizam je društvena stvarnost i njena uzajamnost.

Sam sistem razlika između srpskog i hrvatskog jezika, koji će, bez sumnje, još biti razrađen, dovoljan je da utvrdi razlike između ova dva i bosanskog jezika. Naime, bosanski jezik, kao poseban varijantski sistem zajedničkog jezika, nije identičan ni s hrvatskom ni srpskom varijantom, a u nekim slučajevima: u čuvanju glasa h u domaćim riječima i turcizmima, u udvojenim suglasnicima nekih turcizama, u nekim morfološkim oblicima, razlikuje se i od srpskog i od hrvatskog u mjeri u kojoj se ti jezici razlikuju među sobom.

Ovdje nije mjesto da se to sve objasni. Bosanski muslimani (ili Bošnjaci) danas su ijekavci u književnom jeziku, kao i Hrvati, s Hrvatima imaju pretežnu leksiku, ali neće moći usvajati hrvatske arhaizme i kovanice, neće pisati zajedničke (strane) riječi izvorno, osim vlastitih imena, nisu zadržali l na kraju riječi (vol, sokol), napustili su oblike zamjenica tko, svatko, nisu nikada prihvatili oblike točka, točno, a prema srpskom, pretežno ekavskom, imaju svuda h mjesto zamjena v i j, imaju opći i općina prema opšti i opština, imaju i brojne leksičke razlike – identične s hrvatskim jezikom, ne mogu srpski pratiti u čitavom nizu akcenata, itd.

Ove različitosti, ove duboko ukorijenjene razlike, uticale su u svakodnevnom jezičkom prožimanju na značenjsko razlučivanje sinonima i pridonijele bogaćenju bosanskog jezika koji je tako došao u povoljan, tzv. međuvarijantski položaj, kako je bilo i u prošlosti.

Tako je već uveliko prihvaćeno da je čas (školski), a sat (vremenski); okolica (geogr.), a okolina (sociol.); čistota (stila), a čistoća (ulice); hrišćanin (pravoslavac), a kršćanin (katolik); metalni (ekser), a metalski (radnik); (sjeverni) pol, a (m. i ž.) spol; provođenje (zadataka), a sprovođenje (uhapšenika), itd.

Bosanski jezik, prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicomi arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.

 

Alija Isaković, Ogledalo, I/1991, br. 3-4, 9 (siječanj-veljača)

 

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!