ALIJA ISAKOVIĆ: Vojnici! Ljiljani zlatni! Vojsko bosanska!

Protiv nas krenuli su ljudi istih ideja, istih obilježja i istih zločinačkih nakana kakvi su kretali protiv naših očeva, naših djedova i pradjedova. Ako ih sada ne zaustavimo, oni će sutra ići protiv naše djece, naših unuka i praunuka. Oni smatraju da je došlo vrijeme da nas istrijebe, a mi smatramo da je došlo vrijeme da ih silom urazumimo. Sutra je XXI vijek!

Vojnici! Ljiljani zlatni! Vojsko bosanska! *

Ovo nije nikakva zapovijed već riječi prijateljske, riječi saboračke. Vi niste odabrali ovaj rat,ali rat je odabrao Vas, Vašu generaciju, Vašu muškost i pamet, Vaš prkos i Vaš bosanski rodoljubivi zanos. I Vašu odlučnost da odbranite svoja ognjišta, svoje najmilije, svoju zemlju.

Velikosrpski stratezi, poslije višegodišnjih priprema izvedenih uz pomoć izdajničke “JNA”, pokrenuli su horde protiv naše zemlje s parolom “Sad ili nikad!” Jasno nam je šta to znači. Moramo prihvatiti tu nedvosmislenu krvavu prijetnju i odgovoriti “Nikad!” Ono “Sad!” istopilo se na prvim redovima naše Patriotske lige, našeg patriotskoga MUP-a, na golim grudima rodoljubivih Bosanaca i Hercegovaca, osobito onih koji su zapamtili prošlost i nisu željeli da je ponove.

Protiv nas krenuli su ljudi istih ideja, istih obilježja i istih zločinačkih nakana kakvi su kretali protiv naših očeva, naših djedova i pradjedova. Ako ih sada ne zaustavimo, oni će sutra ići protiv naše djece, naših unuka i praunuka. Oni smatraju da je došlo vrijeme da nas istrijebe, a mi smatramo da je došlo vrijeme da ih silom urazumimo. Sutra je XXI vijek!

Vama ne trebaju politički komesari da Vas uče mrziti neprijatelja i da Vas naoružane mržnjom tjeraju na topovske cijevi. Vi znate ko je ukopan prema Vama. Četnici su se pobrinuli da sve razjasne svojim zločinima, da sve ukažu i naslute ono što još nije kazano i urađeno.

Zapanjujuća raznovrsnost, monstruoznost i obim njihovih zlodjela zaprepastila je civilizirani svijet i, kako god se strane vlade odnosile prema nama, svijet zna s kim ima posla i dijeli s nama ogorčenje i nadu da će zločinci biti kažnjeni.

Osim tehničke premoći, koje se domogla podmuklom izdajom “JNA” i zloupotrebom našega povjerenja, neprijatelj je lišen upravo onih vojničkih vrlina koje je sebi pripisivao. A Vi ste ona svijetla tradicija koju pjevaju naša djeca u igri “U Kulina bana vojska je, vojska je…” Od neprijatelja uvijek očekujte podmuklost, prevaru i laž. I kukavičluk. Oni su junačni samo u čoporu, samo prema slabima i nezaštićenima. Lijepe riječi smatrajte obmanom, primirje – opasnošću, za zadatu riječ – sumnjivom. Kada ste prema njima licem u lice, ne drijemajte ni okom ni uhom. Ne postoji zlo koje neće učiniti, čak i oni koji su Vam bili susjedi i prijatelji. I nikada ne pomišljajte o njima uzimajući sebe kao uzor. Znajte, ti divljaci u ljudskim spodobama poštuju samo sredstva kojima se sami služe. Oni ne vjeruju Vašoj dobroti i pravednosti jer polaze od vlastitih nazora i vlastitih poriva. Svi koji nisu vjerovali tuđem iskustvu, platili su vlastitim. Svi koji su četnicima predali oružje, predali su vlastite živote.

Zato nemojte nikada dozvoliti da se ponovi naša bezazlena naivnost i dobrota koja graniči s glupošću.

Hvala Vašoj odvažnosti i Vašoj mladalačkoj vedrini.

Zlo neće nikada pobijediti!

 

ALIJA ISAKOVIĆ, Sarajevo, 10.2.1993.

 

*   Koncept pisma (za Vijeće bos.musl.intelektualaca).

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!