Alija efendija Halilović, posljednji imam srušene Arnaudije

Svih 15 banjalučkih džamija srušeno je u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini. Džamije Ferhadija i Arnaudija srušene su u jednom danu, 7. maja 1993. godine. Do sada je obnovljeno, odnosno iznova sagrađeno, 14 džamija u Banjoj Luci. Kamen temeljac za ponovnu izgradnju i posljednje neobnovljene džamije Arnaudija položen je 22. aprila ove godine. Ovim povodom Stav donosi priču o Aliji Alji Haliloviću, posljednjem imamu Arnaudije

Alija Aljo Halilović rodio se 15. augusta 1946. godine u Koprivicama kod Tešnja. Poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju uspješno završava 1968. godine i nakon toga odlazi na prvu svoju imamsku službu u Dubrovnik. U Dubrovniku je proveo nepunu godinu, pa na nagovor prijatelja odlazi u Galjipovce kod Prijedora. Tu je efendija Aljo proveo oko godinu, a potom ga put sudbine odvodi u Bosanski Petrovac, u kojem je duže od dvadeset godina radio kao imam. U Bosanskom Petrovcu zasnovao je i porodicu i odatle putovao na studij u Sarajevo. U Banju Luku došao je nekoliko godina prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i ostao raditi kao imam džamije Arnaudija sve do početka 1993. godine. Bila su to, kaže, nesretna i teška vremena, u kojima su Bošnjaci u Banjoj Luci bili građani drugog reda.

ARNAUDIJA JE IMALA MNOGO DŽEMATLIJA

Otac je Alji stalno pričao o medresi i govorio da bi volio da on bude hodža, a njemu je izgledala privlačno i sama pomisao da živi i školuje se u velikom gradu poput Sarajeva. Gazi Husrev‑begovu medresu upisuje 25. septembra 1959. godine i ostaje u Sarajevu, uz male prekide zbog služenja vojnog roka, punih osam godina. Efendija Halilović bio je prvi polaznik medrese iz nekadašnjeg Dobojskog sreza i prvi koji je nakon Drugog svjetskog rata upisao medresu. To su njegove komšije i sugrađani znali cijeniti, pa je dobio stipendiju potrebnu za školovanje u dalekom i velikom gradu.

“Imao sam želju da, kao i ostale moje kolege u to vrijeme, upišem studij na Al‑Azharu u Kairu. Međutim, bio sam oženjen i supruga mi je bila trudna, a oni nisu stipendirali takve studente. Ipak su u mom slučaju odlučili napraviti izuzetak i primiti me. Dok sam izganjao potrebne dokumente, supruga je u međuvremenu ponovo zatrudnjela i oni nas nisu mogli primiti s dvoje djece. S obzirom na to da sam imao veliku želju da završim neki fakultet, morao sam vanredno završavati druge srednje škole jer se medresa u to vrijeme nije priznavala. Tako sam 15. septembra 1974. godine upisao Ekonomski fakultet u Sarajevu. Umjesto da odem u Kairo, ja upišem vanredno ekonomiju u Sarajevu. Paralelno sam radio kao imam u Bosanskom Petrovcu i studirao. To mi nije predstavljalo neki problem jer su imami tada imali vrlo malo djece u mektebu i vjernika prisutnih na ostalim vjerskim aktivnostima. Bilo je to vrijeme najvećeg zatišja u vjerskim zajednicama koje se dešavalo uslijed pritisaka tadašnjih vlasti. Imao sam mnogo vremena koje sam mogao posvetiti učenju. Studirao sam i radio u Bosanskom Petrovcu, da bih konačno 1984. godine diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Kada sam napokon stekao visoku stručnu spremu, osjetio sam da bih trebao otići negdje drugdje, u neki veći grad. Sudbina je htjela da to bude džamija na Grabu, u koju sam došao 1986. godine. Ubrzo zatim, postavljen sam za imama džamije Aranaudije u Banjoj Luci, koja je u to vrijeme imala veliki broj džematlija. Tu sam radio kao imam i kao računovođa u Odboru Islamske zajednice i proveo zaista lijepe godine života”, prisjeća se efendija Aljo Halilović.

Počela je agresija na Bosnu i Hercegovinu, a potom i stradanja Bošnjaka u dijelu naše države koji se danas zove Republika Srpska. Mnogi su odmah ostali bez posla, neki su odvođeni na razgovore, drugi su nestajali preko noći. U to vrijeme, ističe, bilo je teško biti Bošnjak u Banjoj Luci, u kojoj se, uslijed doseljavanja građana srpske nacionalnosti, uveliko promijenila demografska slika. Naš sagovornik naglašava kako niko nije ni slutio da bi moglo doći do rata, logora i ubijanja.

“Moja porodica i ja smo već bili rezervirali mjesta u mezaristanu jer smo u Banjoj Luci planirali ostati do smrti. Niko uopće nije ni pomišljao da će doći do rata, a kamoli do svega onoga što se kasnije izdešavalo. Banja Luka je pred sami rat sve više postajala srpska i oni su se u grad doseljavali iz okolnih mjesta. Više od 1.000 dunuma vakufske zemlje uzeto je samo od Ferhadije, i tu su izgrađene kuće u koje se naselilo uglavnom srpsko stanovništvo. Vidjelo se da tu u nekoj perspektivi neće biti dobro za nas muslimane. Islamska zajednica u to vrijeme materijalno je vrlo dobro stajala. Imali smo jako velik vakuf džamije Ferhadije od kojeg smo imali dobre prihode. Uoči samog rata, 1990. godine, u potpunosti smo obnovili Ferhadiju jer je pretrpjela onaj potres iz 1968. godine, uslijed čega je munara bila prepolovljena, a objekt džamije uzdrman.

U projekt obnove i učvršćenja uložili smo više od pola miliona tadašnjih njemačkih maraka. Kao što rekoh, niko nije slutio da će biti rata i onda iznenada dolazi do toga. Iz dana je u dan na ulicama bilo sve manje ljudi, jednostavno su nestajali. Mnogi su napuštali Banju Luku, među njima su bili i neki vrlo važni ljudi u Islamskoj zajednici. Oni su dobivali prijetnje smrću i zbog toga su morali otići. Ono što je zastrašujuće iz tog perioda jeste ubistvo čuvenog učača Kur'ana efendije Zahida Makića, koji je bio imam Mehdi-begove džamije. On je ubijen dok se iz džamije vraćao kući s akšam-namaza. Nikada nije istraženo niti otkriveno ko ga je ubio. Bilo je mnogo ubistava, ali se to u medijima i u javnosti uopće nije spominjalo”, priča nam efendija Halilović.

GLAD, UBISTVA I LOGORI

Bošnjacima u Banjoj Luci bilo je teško doći do novca jer su mnogi od njih dobili otkaze. Kako bi prevazišli nedostatak osnovnih životnih potrepština, formirali su merhamet i javnu kuhinju. Aljo kaže da su tu po pomoć dolazili mnogi ugledni Bošnjaci koji su prije toga dobro živjeli, a sad su se našli u bezizlaznoj situaciji.

“Islamska zajednica pomogla je osnivanje Merhmeta ‘Banja Luka’ kako bi pružila kakvo-takvo utočište tim ljudima. Tu su nam dolazili doktori, inžinjeri, tužioci i pravnici, sve ugledni građani Banje Luke, muslimani koji su najednom postali građani drugog reda. Tu kod nas dobivali su hranu i ostale potrepštine. U sklopu toga imali smo krizni štab u kojem smo se sastajali i već se počelo pričati da je Prijedor okupiran. Neki su se od Prijedora probijali prema Banjoj Luci i pričali su nam o masovnim ubistvima i logorima. O svemu tome mi ništa nismo znali jer su televizijski odašiljači bili isključeni i nismo mogli gledati ništa osim Televizije Beograd”, ističe efendija Halilović.

Kaže da je muftija banjalučki obaviješten da je više od trideset imama s područja Kozarca i Prijedora nestalo bez traga. Potom su čuli da imaju nekakvi logori i na televiziji vidjeli da postoji logor na Manjači, ali je predstavljeno kao da su tu zatočeni samo hrvatski vojnici. Muftija je preko nekih svojih kontakata došao do generala Momira Talića i zatražio da njegovi ljudi odu u obilazak svih tih logora za koje su čuli. Delegacija je obišla neke logore i ni u jednom nije pronašla imame. Ostalo je još samo da odu u obilazak logora na Manjači. Bilo je to u junu 1992. godine, u toj grupi bio je i Aljo  Halilović.

“Bilo nas je sedmoro, između ostalih, predstavnici Merhameta, Crvenog križa i Helsinškog komiteta za ljudska prava. Pripremili smo neke pakete da damo tim našim ljudima kada dođemo. Logor Manjača činile su tri velike hale, u svakoj se nalazilo oko 400 ljudi. Ukupno je u halama bilo 1.200 ljudi. Susreli smo se s komandantom logora koji nas je uvjeravao da to nije logor, već neka vrsta mjesta u kojem te ljude čuvaju određeno vrijeme. Među zarobljenicima je bilo Hrvata iz okoline Jajca, ostalo su bili muslimani. Obratio sam se kratko svim tim ljudima, kazavši da smo došli u obilazak logora i zamolio ih da slobodno kažu sve što ih muči, kazavši da ćemo mi to prenijeti u javnost. Naravno, svi su šutjeli jer niko nije smio javno bilo šta kazati. Dok sam prolazio kroz tu masu ljudi, osjetio sam kako mi u džepove trpaju nešto. Kada sam se vratio kući, vidio sam da su to ceduljice s porukama uglavnom namijenjenim porodici.

Sjetio sam se da je na Radiju Sarajevo u to vrijeme išla emisija Pokidane veze, koja je nastojala spojiti ljude koje je rat razdvojio. Nazvao sam ih i objasnio im o čemu je riječ, a oni su mi rekli da sastavim obraćanje i da će me oni ponovo nazvati da to sve kažem, a oni će to lijepo snimiti, pa mi pustiti da ponovo poslušam i odlučim da li će to ići u eter. Nakon što smo to obavili i ja se složio da to ide, oni su to moje javljanje pustili u emisiju. Telefon mi je počeo zvoniti. Između ostalog, nazvala me žena od čijeg sam sina pročitao cedulju. On je iz Srbije došao u posjetu rodnom mjestu i uhvatila ga je racija, pa je završio u logoru. Taj put u Manjači nismo pronašli ni jednog imama, kasnije ćemo dobiti obavijest da je dovedeno 14 imama i sve smo ih uspjeli izvući iz logora. Među njima je bio i bihaćki muftija Hasan Makić. Spasili smo ih tako što smo ih predali Međunarodnom crvenom križu, koji ih je izvukao dalje. Kasnije se formirao konvoj za Zagreb koji je dovozio hranu, a ja sam bio zadužen da pratim taj konvoj. Išli smo s kamionima ‘Caritasa’ i dovozili smo hranu svake dvije sedmice, i to je tada mnogo značilo za Merhamet. Kasnije sam u jednom od tih konvoja i ja izašao s porodicom, a u drugom konvoju sam kasnije dobio vijest da je Ferhadija srušena”, prisjeća se efendija Aljo.

OD ZAGREBA DO OSLA

Po dolasku u Zagreb, Aljo Halilović nastavio je humanitarni rad. Islamska zajednica Zagreba opunomoćila ga je da vodi kamp u kojem je bilo 350 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima stotinjak djece. Tu mu je dodijeljeno još šest imama i mualima koji su mu pomagali. U Hrvatskoj ostaje do sredine augusta 1993. godine. Kada su počeli sukobi između HVO-a i Armije Republike BiH, postalo je teško živjeti kao Bošnjak u Zagrebu i morali su, kaže, gledati gdje dalje da idu. Put ga je odveo u Norvešku, u kojoj je nastavio raditi kao imam. I danas živi u Oslu.

“U to vrijeme, granice Njemačke, Austrije, Francuske, Švedske i Švicarske bile su već zatvorene. Te države više nisu primale izbjeglice. Otišli smo u ‘Croatia Airlines’ i upitali ih da li ima još zemalja koje primaju izbjeglice. Obavijestili su nas da Norveška prima, ali samo još sedam dana. Na brzinu smo kupili karte i spremili se da idemo u Norvešku. Kada smo stigli u Oslo, odveli su nas u veliku dvoranu u kojoj smo se susreli s našim ljudima. Pripremili su nam prevodioce i obavili s nama razgovor. Dobili smo i advokata koji nam je bio na usluzi. Nakon toga su nas raspoređivali. Ja sam bio raspoređen 500 kilometara na sjever Norveške, u grad Trondheim, u kojem sam bio smješten u bungalov u sklopu turističkog kampa.

Nisam mislio da ću ikad više raditi kao imam. Međutim, u kampu sam sreo nanu koja je, čistivši lišće ispred, sama sa sobom razgovarala i pitala se da li će ovdje u Norveškoj moći klanjati u džamiji kao što je to mogla u Bosni i Hercegovini. To me motiviralo da odem kod šefa kampa i zatražim prostor za džamiju, a on nam je odmah dodijelio jedan objekt. Tu smo formirali bošnjački džemat i odmah upisali 60 polaznika mektepske nastave. Bio je to prvi moj džemat nakon dugo vremena, a ubrzo smo formirali i našu Islamsku zajednicu 1996. godine i dobili dekret od reisul-uleme. Poslije smo raspoređeni po stanovima u Trondheimu. Ostao sam 11 godina. Nakon što se mnogo mojih džematlija odselilo, tražio sam od Islamske zajednice da me premjesti u Oslo, gdje su mi bila djeca. S obzirom na to da u Oslu nije bilo posla za mene kao imama, morao sam putovati od džemata do džemata koji nisu imali imame i tako raditi skoro do penzije, a dvije godine pred penziju sam radio i kao taksista da ispunim staž”, kaže Aljo Halilović.

Aljo je sada penzioner. U Bihaću je kupio stan i živi na relaciji Oslo – Bihać. U slobodno vrijeme svira saz s prijateljem, bihaćkim skladateljem i muzičarom Husnijom Malkočem. Želja mu je da snimi album kako bi otrgao od zaborava stare tradicionalne bošnjačke muzičke instrumente.

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!