ALIFAKOVAC: Bogo mili, šta je ova malta leđa vezirskih vidjela

Ovdje se završavala divljina i počinjao grad. Carinici su bili nokat carstva i prsa šehera. Srijedom je bilo gužve i posla da se glava nije mogla podići. A bilo je dana i za ponos. Ni opasnosti nije manjkalo

Baš negdje onkraj ovih turbeta opraštao se nekada putnik ili susretao s ovim gradom. Oni što su iz Sarajeva namjerili Carigradskom džadom, okretali se iza sebe i milovali pogledom aleme na minaretima, krovove čaršijske i badže svojih kuća. A onda, puni melanholije, uz rezak topot konjskih kopita od kaldrmu spuštali se šumom prema Kozijoj ćupriji, i dalje, u neizvjesnost putovanja. Jednako su u sebi, putujući, razmotavali sliku grada uhvaćenu s prijelomne tačke na Alifakovcu. Ispijali su je natenane, maštajući o hairli putu i još sretnijem povratku, sklupčani u zadimljenim hanovima višegradskim, akovskim, pazarskim, i, Bog zna, neke je put vodio i dalje, u Stambol, u Meku.

A kad bi se vraćali, pregazivši Romaniju i ostavivši iza sebe sve moguće zasjede hajduka i sjecikesa, već s druma što se obrušavao prema Mokrom uočivši dugoželjeni okvir silnog Trebevića, olabavili bi uzde i pustali konje da ih sami nose niz brdo, kući, u njihov grad. Razgaljene duše, krenula bi ih priča. Više ni sami u sebi ne bi mogli prepoznati one ljude od maloprije, pune strepnje, brige i opreza što ih tjera da zvirnjaju okolo i osluškuju svaki šum u mračnim stoljetnim šumama.

A tek kad bi pukla pred njima bjelina Kozije ćuprije, koja se poput dobrohotne pogrbljene starice raspela nad Miljackom, niko više ne bi mogao zatomiti taj krik iz grudi niti zauzdati tu pjesmu. Čim bi, kao u kakvom dubokom bubnju, odjeknulo dobovanje njihovih kopita u prostoru između kamena i vode, konji bi se pranđiknuli i horni, kao da su tek krenuli na put, uzletjeli bi uzbrdicom do prvih mezara, skoro u galopu. I ovdje bi zastali, sami. A jahači na njima udahnuli bi tako duboko kao da bi u sebe usrkati cijeli grad. Tek kada bi onu sliku s početka svog puta potpuno preklopili s ovom što se otvorila pred njima, i kad bi proučili Fatihu za one što leže ovdje, pored druma, spustali bi se niz Alifakovac, sporo, na Tržište, kući.

Ovdje se završavala divljina i počinjao grad. Odmah tu, ispod samog mezarja na Alifakovcu, ponad ulice što nosi ime po njihovom radnom mjestu, stoljećima, čekali su brkati carinici. Navikli na marifetluke kojima su ih seljaci što su se spuštali iz okolnih sela na pijacu nastojali nadmudriti, svakog su prvo gledali kao onog koji želi sakriti štogod od dugačke porezne ruke koja se svugdje zavlačila i preturala svaki džak. Oni su ovdje bili nokat carstva i prsa šehera. Ozbiljni i mrki, s vječitom ljutnjom u glasu, prsili su se pred putnicima poput kakvih nadobudnih ždralova. Razveseliti ih je mogao samo bakšiš, pregršt suhih stambolskih smokava, zanjedrica turskih leblebija, zamotuljak makedonskog duhana, afganistanskog hašiša ili pravog čaja iz Indije, a zube požutjele od čibučenja za besanih stražarskih noći pokazali bi samo ako bi im pred očima kakav trgovac zavihorio maramom svile iz Damaska. Sve uz osmijeh, širok tačno kao hedija, bujrum i gošgelding, i da sve utržiš i utrostručiš svoj imetak.

Negdje su ih zvali i maltarnici, a bilo je i mjesta gdje carinarnice nisu zvali malte. Eno ga u Vukovaru, tamo se i danas jedan dio grada zove po carini: Mitnica. U Makedoniji su sve malte bile mitnice, a za carinski porez kazivalo se mito. Prolazeći tamo, sarajevski se trgovac smijao i mangupski sukao brk, izvodeći iz te riječi naziv za onog ko naplaćuje porez: mitničar, skitničar, haj u zdravlje. Nije znao da se ta riječ javlja u svim slavenskim jezicima, ali pod različitim značenjima, u Poljskoj je plaća, u Rusiji nagrada, u Ukrajini zakup, a on sam nije mario za to, i onako su ga svi zvali Balija, Židov, Vlah ili Turčin. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: mita, onog pravog, kada bi se i državno oko umorilo pa na časak sklopilo svoje otežale vjeđe, bilo je i ovdje. Da, baš na ovoj carini, čak i u vrijeme kada su Austrijanci sazidali maltarnicu.

I posla je bilo, butum. Eto, srijedom, pijačnim danom, kada su zore iz svih sela uz korito Miljacke, od Sokoca i Rogatice, donosile sa sobom užurbane seljake s tovarima robe i molitvom da im dan bude pazaran i hairli. Valjalo je izvagati sve sepete i vreće, prebrojati živinčad, ovce i telad i ostalu stoku, a uz to još naplatiti i putarinu i držati u suri seljake nesvikle ni na kakav red. Poslije podne, pri povratku, valjalo je to ponoviti pa uporediti u tefteru s mjerama jutrošnjim, napraviti razliku i osjeći po pravdi i zakonu: svakom njegov pošten porez. Tog je dana carinika moralo biti barem troduplo u odnosu na obične dane, kada se satima znalo sejriti u dosadi i čamotinji, sve čekajući da se pojavi kakav putnik iz udaljenih krajeva carstva, pa biti ljubazan prema njemu i pokrenuti razgovor da prvi uhvatiš najnovije vijesti i šta se to priča u Stambolu. Srijedom je ovdje bilo gužve i posla da se glava nije mogla podići. I to cijeli dan, sve dok i posljednjem pazarliji ne bi vidjeli leđa, gore, pored mezarova. Samo za brojanje jaja trebao je poseban službenik, pa da opet jedva stigne. Nije se ovdje imalo vremena vagati jaja kao što se, kako se kazivalo, radilo u Foči, ili ih provlačiti kroz tri gvozdene halke različitih promjera zakovane u zidove maltarnice, kao što su, pričalo se, radili Visočani. Ne, ovdje se jedva prebrojati stizalo.

Ne bi, na kraju, ni do u duboko u noć čovjeku dali odahnuti. Ovdje su dovodili one koji bi ugrozili javni red i izbacivali ih naglavačke. Ovo je bila granica grada i ovdje se završavao prostor na kojem su važila gradska pravila ponašanja. A ko će činiti garet ako ne pijana bosanska bena?! Do ponoći, do zore, brale, sve dok ih umor ne bi oborio u grabu, pod šljivu, ili uz santarč kakvog mezara, znali su se svađati i navaljivati da se vrate i izmire račun s onim ko ih izigrao na pravdi Boga. A Sarajevo je oduvijek bilo takvo, ako se nećeš dobro naoružati oprezom, očas posla navući će te čaršijski mangupi na kocku pa da za tili čas ostaviš na hastalu jutros prodanog vola, sepete jabuka ili najboljeg konja iz obora. Pa ti onda kukumavči, majčin sine, i svađaj se sam sa sobom kad ti i carinici okrenu leđa. Ali, džaba, pijanom je rašta govoriti.

A bilo je dana i za ponos. Često, skoro svake godine, uz zurle i defove, iza brda se pojavljivala svita na nakićenim konjima, jahači u crvenoj čohi s oštrim sabljama da je zrak pod njima cvilio. Dolazio je to na Bosnu novi vezir. Danima prije prala se uniforma, peglale čakšire i podmazivale kubure, i maltarnica, da se sve sija. S Tabije bi gruhao top kao za Bajrama. Zrakom su letjele akče i bakrenjaci. Čandrkale su kovanice oko nogu okupljene svjetine, a da ih niko nije smio ni taći sve dok ne prođe ujdurma oko novog vezira; i on će, a da se ni godina ne sastavi s godinom, proći ovuda, uzbrdo, pokunjen, kao što je jučer prošao njegov prethodnik; Bogo mili, šta je ova malta leđa vezirskih vidjela. Znalo se: sve kovanice koje se ovdje prospu pripadaju maltarnicima što sad stoje u stavu mirno i ni brkom ne smiju pomjeriti sve da im se i najljuća osa spusti na nj. Bilo je tako i kada su hadžije, uz pjesmu, kolo i muziku, kretale u koloni odozdo, od Hadžijske džamije. Pravi pravcati teferič. Bakšiš nisu bacali u zrak, nego bi ga svakom u ruku tutnuli, kabulsum, alarazolsun, pa ljuboruk i dova za hairli put.

Ni opasnosti nije manjkalo. Najcrnji hajduk bila je kuga. I ona je, da bi ušla u grad, prvo morala pokucati na vrata maltarnice. Ništa nije imala za ocariniti, a porez su joj plaćali svi. Eno, stoji zapisano, 20. jula 1762. godine pojavi se u Sarajevu najgrđi gost. Ali nije ušla ovdje, već gore, na Višegradsku kapiju, i odozgo počela moriti. Vele, doveo je neki Čabrić s Vratnika i odmah je jadan umro, a nije prošlo dugo ode za njim i njegov brat Sulejman, kazandžija. Eto, nema ni godina, čini se, u povorci je hadžija prošao ovuda i obišao pola svijeta i sretno se vratio iz Meke, a smrt mu dođe na prag.

Pogan je to neviđena. Brzo je s Vratnika skočila na Hrid i za nekoliko dana opkolila svo Sarajevo. Valjalo se tri godine hrvati sa seljacima kojima nikako nisi mogao objasniti da ne valja ulaziti u grad. Kažu da je pokosila 15.000 duša, pustoš je ostavila iza sebe, besramnica. To je kao kad niko dvije godine ne bi nogom stupio pred maltarnicu. Hiljadu dana, iz sahata u sahat, u strahu se šaptala dova: “Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas svega čega se plašimo.” A gore, ponad malte, mezari su rasli k'o bostan po sarajevskim baštama.

Ni hadž nikom nije padao na pamet: jesi li iz Sarajeva, niko ti ni blizu hana ne da, ni prismrditi, pa ti de, putuj. Ovdje, na maltarnici, morila je dosada. Malo se kome ulazilo u grad, a izlazilo se svima. Ali ne možeš kroz zabranu, jarane, pa se svijet naposljetku okani ćorava posla. Jedino bi svakog dana, i u podne i nakon ikindije, krenula škrta kolona od Hadžijske džamije, koju sagradi, kako se priča, još za vrijeme Gazi Husrev-bega njegov intedant Mustafa. Sretan bi čovjek bio kada bi samo jedan tabut nosili na čelu. A često bi odnekud od čaršije došla i druga dženaza, pa i treća, da Bog sakloni i sačuva. Pregazile bi Šeher-ćehajinu ćupriju, spojile se na Tržištu i skupa krenule uz brdo.

Nevoljko su se verale te pokunjene grupe. Poput prikazanja, vukle su se opustjelom kaldrmom s obiju strana zatvorenom drvenim zidovima. Iza avlija, u strahu, sporo i tugavno, razvlačio se život, sasušen kao hošef. S najviših prozora na konacima koji, kao djeca po visini poredani uz brdo, stoljećima učtivo gledaju jedni drugima preko krova, ispraćala su ih uvehla lica prerano dozrjelih djevojaka kojima niko više ne kuca na pendžere. Djeca su radoznalo virila između rastočenih avlijskih dasaka. Njihove matere nosale su usijane žeravice u mašicama kadeći s njima avliju i baštu, hučući i bajajući: neka se morija u moru umori. Iz šume oko Muhadžirskog mezarja pratili su ih pogledi najbezobraznijih seljaka; oni bi strpljivo čekali da utihne dobovanje grobljanskog busena o dasku da bi se pomiješali među ožalošćene i tako, na prevaru, ušli u grad; kako je u koloni koja ispraća meita uvijek bilo onih koji su namjerili da se ne vrate kad jednom prođu carinu, bezbeli si ih džaba brojao. I tako su tih godina, praćene nemoćnim pogledima, granicu grada, u tišini i nijeme, svakodnevno, prelazile nebrojive dženaze. Neka se nikad više takve povorke ne uzveru uz ovaj sokak.

 

PROČITAJTE I...

Nije potpuno jasno kako je Jezerski dobio ime. Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati. Ime je sraslo s pitomim krajolikom. Osim ponornice, tu je i velika spilja u kojoj se stanovništvo često skrivalo pred osvajačima

Stari most još uvijek čvršće razdvaja obale Neretve nego što ih povezuje, višegradska se ćuprija, ovisno o uglu gledanja, doživljava ili samo kao stratište ili samo kao postmodernistički, dakle disneylandski apokrifan legat jugoslovenskog nobelovca. A Arslanagića se most ugiba pod teretom kamene ploče na kojoj je uklesano jedno ime, također apokrifno, koje s ovim zdanjem nikakve veze nema

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!