Alen Drljević: Mi se još nismo suočili s prošlošću

Rat je vječna tema. Nažalost, ali je tako. To je očito tema od koje, htjeli ili ne htjeli, ne možemo pobjeći. Možda su na određeni način ljudi u našoj zemlji time prezasićeni, pa često čujem komentare: “Dosta nam je ratnih tema”; “Dosta je ratnih filmova” itd. Međutim, ja mislim da mi ustvari nemamo mnogo filmova koji se zaista, ali istinski i dubinski bave ratom u Bosni i Hercegovini. Mnogi od tih filmova ostaju na površini. Sve dok ne počnemo duboko kopati, morat ćemo se baviti ovom temom jer i dalje živimo u svojevrsnoj postratnoj psihozi

Nakon osvajanja nagrada na festivalima u Karlovym Varyma i Herceg-Novom, te prikazivanja na 23. Sarajevo Film Festivalu, debitantski film Muškarci ne plaču bosanskohercegovačkog režisera Alena Drljevića nastavio je nizati nagrade i pozitivne kritike, a jedna od najnovijih jeste “Zlatna kolica” za najbolji dugometražni film na 15. Zagreb Film Festivalu. Od ovogodišnjeg zagrebačkog žirija film je definiran kao djelo koje “sugerira nužnost komunikacije kao puta do iscjeljenja, ali i izbjegavanja mržnje i sukoba”. U intervjuu za Stav Drljević je govorio o svom režiserskom prvijencu, bosanskohercegovačkoj kinematografiji, ratu kao filmskoj temi, svom učešću u Armiji RBiH, presudi bivšem komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, ali i budućnosti suživota u Bosni i Hercegovini…

STAV: Jeste li očekivali ovako uspješan festivalski život Vašeg filma Muškarci ne plaču, ali i prijem kod publike u zemljama bivše Jugoslavije?

DRLJEVIĆ: Iskreno se tome nisam nadao. Očekivao sam mnogo više negativnih kritika, zbog same teme filma, prije svega. Film je već igrao u gotovo svim državama bivše Jugoslavije, a iskustva sa svih regionalnih festivalskih projekcija jako su pozitivna. Publika je na tim festivalima izuzetno dobro reagirala. Negativnih kritika vrlo je malo. Ljudi prilaze, čestitaju; stekao sam utisak da su pritom uglavnom iskreni. Stvarno sam prezadovoljan.

STAV: Za razliku od nekih prethodnih bh. filmskih ostvarenja o ratu, film Muškarci ne plaču ne prezentira uzaludnost proteklog rata izjednačavajući žrtvu i agresora. Da li je to regionalna publika prepoznala?

DRLJEVIĆ: Ovaj se film ne bavi direktno pitanjem “ko je počeo rat”. Mi se bavimo posljedicama i moja želja jeste da ljudi počnu preispitivati sami sebe, svoje vlastite istine. Čini mi se da je publika to shvatila u svim zemljama u regiji. Likovi u ovom filmu takvi su kakvi jesu i svi su oni zajedno velike žrtve onoga što se desilo. Jedino kroz razumijevanje onog drugog moguće je krenuti naprijed. Mislim da su ljudi to prepoznali, a to je ono što je najvažnije u ovom filmu.

STAV: Na Zapadu je, u međuvremenu, stvoren svojevrsni filmski pravac “Balkan Cinema”, u kojem filmovi tretiraju rat kao neodvojiv dio balkanske tradicije i sudbine ovdašnjih naroda. U Vašem je ostvarenju rat problematiziran u okviru društveno‑političke realnosti očišćene od balkanske folklorizacije, te kao tragični univerzalni čin s pojedincem u njegovom središtu. Možete li uporediti ova dva režiserska pristupa?

DRLJEVIĆ: Nikada nisam imao namjeru niti da kopiram neki film niti da snimam film za Zapad. Ovo je bio moj način, moja duboka, unutrašnja potreba da ispričam ovu priču i da, radeći na ovom filmu, radim na samom sebi. Tokom rada na filmu ja sam zaista kopao duboko po sebi. Šta je to što nosim iz rata, koja je to istina koju imam i je li to konačna istina? Šta je rat učinio ljudima oko mene, koje je posljedice ostavio na društvo? Postavio sam sebi izuzetno mnogo pitanja. Ova moja unutrašnja potreba za preispitivanjem prenijela se i na ostatak ekipe. Imali smo intenzivan rad na pripremama i sve se to odrazilo i na stil filma, odnosno, odabrali smo dokumentaristički pristup. Sigurno bi neki drugi režiser ovaj film snimio na sasvim drugačiji način, ili ga uopće ne bi ni snimio. Ovo je tema koju sam ja želio da uradim na ovaj način i pritom zaista nisam razmišljao hoće li film ličiti na neki drugi ili neće.

STAV: Kako je reagirao glumac Boris Isaković kada je shvatio da treba igrati srpskog ratnog veterana Mikija, a kako je tekao proces njegove transformacije? Također, neki glumci morali su se ponovno susretati sa stvarnim sjećanjima, npr. Leon Lučev kao ratni veteran. Kakav je bio proces rada s glumcima?

DRLJEVIĆ: Neki su likovi zaista kreirani prema biografijama glumaca. I ostali su zasnovani na stvarnim ljudima, pričama i događajima. Zaista smo bili duboko oslonjeni na stvarnost jer su glumci, kompletna ekipa, bili ovdje tokom rata. Svi mi nosimo određene njegove posljedice. Niko nije ostao neoštećen. Zbog toga niti jednom glumcu nije bilo teško pronaći oslonac za izgradnju svog lika. Također, imali smo mnogo priprema, prije svega glumačkih. U tom nam je procesu umnogome pomogla psihodrama, uz pomoć koje se zaista duboko ponire u lik i njegove postupke. Prvi put smo se sastali godinu prije snimanja i tri dana razgovarali u hotelu “Bistrica” na Jahorini, u kojem je poslije i sniman film, a gdje sam ja učestvovao na jednoj od stvarnih radionica za bivše vojnike i one koji pate od posttraumatskog sindroma. Ta je tri dana s nama bio psihoterapeut Vladimir Milošević iz Beograda i tu smo proveli vrijeme kopajući po sebi, kopajući po tim likovima, “susrećući” glumce s likovima. Pred samo snimanje imali smo deset dana glumačkih proba, tako da je svaki glumac potpuno ušao u lik i gotovo se poistovjetio s njim. Jednostavno smo željeli upoznati likove. Kada je u pitanju Boris Isaković, proces je bio isti. Željeli smo vidjeti ko je taj lik kojeg glumi, ne da ga odmah okrivimo kao krvnika i da tu završimo. Kopali smo po tom liku, da vidimo ko se krije iza te maske i šta ostaje kada se skine vanjska ljuštura. Na kraju, ostaje jedan apsolutno slomljen čovjek.

STAV: Vi ste bivši vojnik Armije RBiH, a i lično ste učestvovali na radionici posvećenoj ratnim veteranima. Na koji je način Vaše lično ratno iskustvo “pretvoreno” u fikciju?

DRLJEVIĆ: Mislim da u svakom filmu mora biti i dio autora. U Muškarcima je to posebno izraženo, jer u ovom filmu zaista ima dosta mojih priča iz rata. S jedne strane sam imao stvarno sjećanje, a s druge sam morao pronaći one njegove dijelove koji bi bili značajni za film, a koje sam otkrivao tokom samog rada na filmu. Tako da se stvarnost postepeno “prelijevala” u scenarij, a kasnije i u film. Ponovo se vraćam na probe, tokom kojih smo konstantno otkrivali i pronalazili nove priče koje su postajale dio filmske građe. Sve je to bio detaljan proces i sve se postepeno razvijalo.

STAV: Šta za Vas kao filmskog režisera koji živi u Bosni i Hercegovini i koji je kao vojnik učestvovao u njenoj odbrani predstavlja rat?

DRLJEVIĆ: Rat je vječna tema. Nažalost, ali je tako. To je očito tema od koje, htjeli ili ne htjeli, ne možemo pobjeći. Možda su na određeni način ljudi u našoj zemlji time prezasićeni, pa često čujem komentare: “Dosta nam je ratnih tema”; “Dosta je ratnih filmova” itd. Međutim, ja mislim da mi ustvari nemamo mnogo filmova koji se zaista, ali istinski i dubinski bave ratom u Bosni i Hercegovini. Mnogi od tih filmova ostaju na površini. Sve dok ne počnemo duboko kopati, morat ćemo se baviti ovom temom jer i dalje živimo u svojevrsnoj postratnoj psihozi.

STAV: Kako danas gledate na taj period Vašeg života kada ste odlučili uzeti pušku u ruke i stati u odbranu svog grada i države?

DRLJEVIĆ: U rat sam ušao relativno mlad i, kada sam iz njega izašao, veoma brzo sam počeo raditi neke druge stvari, nekako sam se prilično brzo uključio u mirnodopski život. Kada sam došao na tu stvarnu radionicu, sa željom da snimam dokumentarni film, uopće nisam razmišljao o svom “ratnom periodu”, meni je to bila samo jedna zanimljiva tema. Međutim, tek sam tada shvatio koliko, zapravo, imam neriješenih pitanja, koliko zakopanih stvari nosim negdje duboko u sebi. Ipak, sve to postepeno nalazi izlaze i prodire na površinu. Ovakvom stanju umnogome doprinosi i izuzetno loš položaj ratnih veterana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim zemljama bivše Jugoslavije u kojima se vodio rat. Samo jedan mali dio nas uspijeva živjeti nekim normalnim životom. Teško se vratiti u to vrijeme. Teško je uopće s ove distance razmišljati o tome. To je potpuno drugo stanje svijesti. Ušao sam u Armiju RBiH sa željom da se izborimo za normalan život, da živimo u evropskoj zemlji, s evropskim idealima. Iskreno, danas ne znam šta bih uradio, više nisam siguran kako bih postupio kada bi se sve to ponovilo.

STAV: U filmskoj kritici objavljenoj u Stavu Vaš sam film poredio s ostvarenjem Let iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana, jer i u jednom i u drugom postoje dva filmska svijeta – onaj “normalni” i onaj koji to naizgled nije. Koji je svijet, zapravo, u Muškarcima “bolestan”, a koji je “zdrav”? U unutrašnjem svijetu nekolicina ratnih veterana suočava se s prošlošću i pokušava izliječiti, a vanjski to odrešito odbija i upravo se u njega vraća jedan od vojnika, bivši vojnik HVO-a i okorjeli nacionalista, koji odluči napustiti radionicu.

DRLJEVIĆ: Mi živimo u bolesnom društvu i ovaj unutrašnji svijet o kome Vi pričate, a koji čini ova šačica ratnih veterana, jeste taj dio koji pokušava napraviti iskorak iz ovog ruiniranog društva. To je najbolje objasnio Emir Hadžihafizbegović poslije jedne projekcije filma, rekavši da će “prije ljudi koji su pucali jedni na druge ostvariti komunikaciju i razumijevanje nego političari”. Ova ratna psihoza koristi, zapravo, samo malom broju ljudi, a većina ispašta zbog toga. Ipak, tokom projekcija filma u regiji zaista sam primijetio da sve veći broj ljudi ima želju da progovori o svemu što se dešavalo na iskren način i da se suoči s prošlošću. Kada ljudi prilaze poslije projekcije, vi odmah shvatite da su oni u potpunosti ostvarili komunikaciju s filmom, da poput likova iz filma imaju potrebu za razgovorom.

STAV: Mislite li da posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kao mentalna bolest dobiva kod nas pažnju koju zaslužuju, od samih državnih institucija, ali i cijele javnosti?

DRLJEVIĆ: PTSP i PTSD su kod nas zaista sveprisutni problemi. Pogotovo u Sarajevu, gdje su ljudi živjeli pod opsadom četiri godine. Ovi mentalni poremećaji ne zahvaćaju samo vojnike, već i civile, jer procjenjuje se da gotovo pola stanovništva u Bosni i Hercegovini pati od posljedica rata. Poznato je da sada postoji i tzv. transgeneracijski prenos traume s roditelja na djecu, unuke. Ovome se, nažalost, poklanja izuzetno malo pažnje. Očekuje nas dugotrajna borba koja zahtijeva mnogo veću posvećenost.

STAV: Bivši komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić za svoja zlodjela osuđen je od Haškog tribunala na doživotnu robiju. Gotovo svi srpski političari stali su u njegovu odbranu. Šta, zapravo, ova presuda znači za budućnost suživota?

DRLJEVIĆ: S pravne i historijske strane, ova presuda ima veliki značaj. Mislim da ona, ovakva kakva jeste, daje određenu satisfakciju žrtvama. Također, mislim da je i Haški tribunal imao veliki značaj procesuirajući sve ove silne zločince koji bi poslije rata nastavili normalno živjeti da Tribunal nije osnovan, iako ga degradiraju sa svih strana. Suprotno ovome, kada Milorad Dodik izjavi da će “Ratko Mladić uvijek biti heroj srpskog naroda”, shvatite da je to primarni problem. Presuda kao presuda jeste značajna, ali upravo zbog ovakvih istupa, ona još ne može postati ono što bi trebala biti – put koji vodi ka razumijevanju i, u konačnici, ka pomirenju. Dakle, najveći problem jeste nedostatak mehanizma da ta presuda na pravi način profunkcionira.

STAV: Bosanskohercegovačka kinematografija trenutno je u zaista nezavidnom položaju. Ipak, uprkos tome što se godišnje ili ne snimi film ili snimi samo jedan, on, poput Vašeg ostvarenja, po pravilu postane izuzetno uspješan. Kako objašnjavate ovaj svojevrsni paradoks?

DRLJEVIĆ: Očito je da mi imamo izrazito talentirane filmske autore, glumce itd. To je barem evidentno. Kada ljudima izvan Bosne i Hercegovine kažete kolika je naša godišnja filmska produkcija, niko ne može da vjeruje, upravo zato što je naš film toliko prisutan u svijetu. Naprimjer, ja sutra s Muškarcima idem u Kairo, a da ne pričam o tome kako mnoge zemlje sanjaju da gotovo svake godine imaju jedan film na “A” festivalu. Međutim, sve to kreira lažnu sliku u javnosti, s obzirom na to da naša kinematografija nikada nije bila u gorem stanju nego što je sada. Apsolutno ne postoji nikakav sistem i sve se zasniva na velikim naporima pojedinaca. Iako se filmski radnici nadljudskim naporima zalažu da se regulira pitanje kinematografije, ne postoji nikakva reakcija. Ne usvaja se zakon o audio-vizualnim djelatnostima, ništa se ne radi na stvaranju audio-vizualnog centra, ništa se ne radi na povratu poreza stranim produkcijama… Nije to nikakvo izmišljanje “tople vode”, to su normalne i nužne stvari u svakoj iole ozbiljnoj kinematografiji koje samo treba prepisati. To će morati biti riješeno u budućnosti ako želimo da imamo kinematografiju, ako, na kraju krajeva, želimo da uđemo u Evropsku uniju, jer, naprimjer, naš cijeli fond za kinematografiju u Hrvatskoj se dadne za jedan film. Sadašnje stanje ima samo jedan ishod, a to je definitivno gašenje kinematografije.

STAV: Ipak, snimaju se nekako filmovi. Trenutno je najaktuelniji novi filmski projekt Jasmile Žbanić koji se bavi genocidom u Srebrenici. Šta taj film može donijeti bh. kinematografiji, a koji je njegov značaj za same srebreničke žrtve i državu u kojoj je počinjen genocid?

DRLJEVIĆ: To je najveća naša tema i, kolika je njena važnost, dovoljno pokazuje činjenica da se još niko nije usudio njom baviti. To nije nimalo lahko. Suočiti se s tim i krenuti u taj proces. Znam da je to veliki filmski projekt i da se Jasmila već godinama priprema za njega. Iskreno se nadam da će uspjeti u tome i da će to biti film koji će biti vrlo značajan, ne samo za našu već i za evropsku i svjetsku kinematografiju. Ja sam se u svojim dokumentarnim filmovima Esma i Karneval bavio Žepom, Istočnom Bosnom, to su pitanja s kojim svi mi živimo i s kojima ćemo živjeti do kraja života.

STAV: Kada će se narodi u BiH, poput likova u Vašem filmu Muškarci ne plaču, konačno suočiti s prošlošću i okrenuti budućnosti?

DRLJEVIĆ: Mi se još nismo suočili s prošlošću. Istinsko, dubinsko, iskreno suočavanje s prošlošću još se nije desilo nigdje u regiji. S druge strane, to nije nešto što je svojstveno samo Bosni i Hercegovini i Balkanu. Mislim da se Evropa i svijet još nisu istinski suočili s Drugim svjetskim ratom. Njemačka se sa svojim zločinima istinski počela suočavati tek šezdesetih godina prošlog stoljeća.

STAV: Ipak, sumnjam da će neki njemački državnik izjaviti da je Adolf Hitler i dalje “heroj njemačkoj naroda”?

DRLJEVIĆ: Naravno, naravno, ali u Njemačkoj postoji program denacifikacije, zakon koji kažnjava negiranje holokausta itd. Većina ostalih zemalja učesnica Drugog svjetskog rata nikada se nije istinski suočila s tom ostavštinom i zato u svijetu konstantno imamo nove nalete nacizma, fašizma, bujanja desnice itd. Umjetnost i filmovi jesu jedan od načina da potaknemo istinsko suočavanje, da mu se konačno barem približimo. Ne može jedan film promijeniti svijet, ali mnogo filmova, mnogo knjiga i umjetničkih djela može.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!