Al-Shiddi je sigurno za nijansu viši i veći “Gazi Husrev-beg” od Radončića

BBI banka, baš kao što je slučaj i s Fondacijom “Hastor”, ima fond za stipendiranje učenika i studenata, a, uz to, mnogo ulaže i u donacije povratničkoj populaciji. U svemu je BBI ispred “Avazovog” tornja, osim u visini, jer u Sarajevu niko ne “pati” za visinom kao Radončić. Štaviše, mogli bismo reći da je Adlerov široko rašireni termin iz psihologije za ljude koji pate od kompleksa niže vrijednosti u Bosni (na lokalnoj razini) promijenio historijskog lika. U ostatku svijeta, naime, bolovat će se od “Napoleonova kompleksa”, a na marindvorskom placu gdje se nalazi središte, kako si vole tepati, “najutjecajnijeg i najtiražnijeg medija u BiH” bolovat će se od “kompleksa Gazi Husrev-bega”

Niko se ne može porediti s Gazi Husrev-begom i s onim što je kao trajnu zadužbinu ostavio na korištenje generacijama poslije njega. Nije nam to ni namjera. No, želimo se osvrnuti koliko je smiješno pa i uvredljivo za zdrav razum i samog Gazi Husrev-bega, da mu se Bog smiluje, kada se Fahrudin Radončić javnosti pokušava predstaviti kao najveći “graditelj nakon Gazi Husrev-bega”.

Ponadali smo se da će, uz sve dosadašnje “provale” na račun svoje umišljene veličine, od ovog ipak odustati. Međutim, nije to učinio te je u političkoj propagandi, nakon što je obznanio da je ipak “odlučio da je SBB odlučio da kandidira njega” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH, ponovio ovu, zašto ne reći blasfemiju. Da bi neko bio na istom putu kao Gazi Husrev-beg, dakle, samo na istom putu, ne kao on, morao bi ispuniti nekoliko preduvjeta. Prvi da je gazija, odnosno heroj koji se dokazao na bojištu. U mirnodopskim uvjetima, heroj je i onaj ko radi za dobrobit društva i države. Drugi je kriterij da vlastiti imetak troši u opće korisne svrhe – da gradi škole, bogomolje, hanove, hamame…, dakle, da izgradi i pokloni zajednici ono što je izgradio i da nema nikakve materijalne koristi od svojih djela. Treći kriterij jeste da je sve stekao na halal, dozvoljen način.

NI GAZIJA, NI DOBROTVOR

Fahrudin Radončić, na njegovu žalost, ne ispunjava nijedan od ovih kriterija. Da je gazija, nije, rat je proveo u pozadini, daleko od prve linije. Pitanje je da li je i vidio kako izgleda puška. Obavještajni stenogrami njegovih telefonskih razgovora iz ratnog perioda, koji svako malo iscure u javnost, a do sada ih nije niko demantirao, govore nam da je Radončić imao duboko prste u raznovrsnom švercu, odnosno ratnom profiterstvu. Također, da je i, mimo medijskih navoda o tome da je radio za stranu obavještajnu službu, bio jedan od aktera pokušaja državnog udara 1993, u ortačkom sudejstvu sa Seferom Halilovićem i ostalim. U miru se i nije iskazao u borbi za dobrobit zajednice, više se iskazao u trovanju javnosti lažima i obmanama, najgrubljim medijskim napadima i potvorama. Uz to, Husrev-beg je vitešku titulu gazije dobio zbog zasluga prilikom osvajanja Beograda, dok je Radončić, onima koji malo bolje pamte njegova djela, poznat po tome što je baš iz Beograda pokušao na mala vrata uvesti u Sarajevo svog prijatelja, ratnog profitera i Miloševićevog ministra finansija, finansijera agresije na BiH Miroslava Miškovića, vlasnika “Delta Holdinga”.

Radončić je dobar dio imetka potrošio na “bivšu” suprugu. Njoj je prije nekoliko godina, kada je ušao u politiku, prodao Dnevni avaz. Izgradio je u Sarajevu tri zgrade, jednu prodao, dvije su još u njegovom vlasništvu. Ništa od toga nije uvakufio. Da jeste, danas bi na mjestu “Radon Plaze” bio konak za putnike-namjernike s mesdžidom, umjesto kuglane, a u famoznom Fahrinom tornju sada bi, umjesto redakcije Dnevnog avaza, sjedila redakcija Islamskih novina Preporod i Novog Muallima.

Da je doista “najveći graditelj nakon Gazi Husrev-bega”, svoje ljetnikovce širom crnogorske rivijere ponudio bi socijalno ugroženim građanima, da i oni malčice osjete čari luksuznog života. Uglavnom, sve što zaradi potroši na vlastite užitke i unutar vlastitog privatnog biznisa, u koji uključujemo i njegovu stranku. Doduše, putem stranačkih pozicija u vlasti izvlači budžetski novac za svoje zagovornike, ali i za ogromne marketinške potrebe svog Dnevnog avaza. Doduše, tokom mjeseca ramazana pokušao je u svrhu političke propagande poentirati na stipendiranju učenika iz Srebrenice. No, i ovdje je pokazao da mu u svakom trenutku “lijeva ruka dobro zna šta radi desna”, odnosno da je prekršio najosnovnije islamske postulate o davanju sadake. Na kraju, zbog njegovih veza s Naserom Keljmendijem i ostalim likovima iz rubrika crnih hronika, pitanje je koliko je halal ono što je stekao. Navedeno ga u potpunosti eliminira iz “utrke” za novog Gazi Husrev-bega.

NISU SVI KAO RADONČIĆ

Ako ćemo se držati kriterija, ima ljudi koji su zaslužili da ih spomenemo po onome što su napravili za sve nas u Bosni i Hercegovini, ljudi čija lijeva ruka uistinu ne zna šta im radi desna, te im ne pada napamet da se razmeću dosezima jednog Gazi Husrev-bega.

U Tešnju, ako ćemo suditi po već uspostavljenim kriterijima, ima najmanje pet ljudi koji bi mogli da kažu da slijede put kojim je išao Gazi Husrev-beg. Četverica braće Ahmetlić, vlasnici grupacije “Hifa”, u okviru koje svaki od njih ima svoje kompanije, te porodica Hrvić, vlasnici AS grupacije. I jedni i drugi vlasnici su desetaka kompanija koje zapošljavaju hiljade ljudi koji od toga žive i hrane svoje porodice. Izudin Ahmetlić prepoznat je kao jedan od najbogatijih ljudi u BiH s ukupnim godišnjim prihodom od oko 680 miliona maraka.

Ahmetlići su poznati po izdvajanju novca za dobrobit zajednice. Za Hajrudina Ahmetlića veže se anegdota da je došao u Općinu Tešanj i pitao načelnika da mu predloži projekt u koji će uložiti 250.000 maraka. Izabrao je Dom za djecu i omladinu s posebnim potrebama. “Hifine” kompanije su među najvećim donatorima hrane za projekt “BiH za Siriju”, gdje se nekoliko puta godišnje organiziraju konvoji hrane za sirijske izbjeglice koje su smještene u kampovima na turskoj granici. Husejn Ahmetlić, vlasnik firme “Hifa Oktan”, jednom je prilikom i sam vozio kamion do izbjegličkog kampa u Turskoj.

Senad Džambić, vlasnik trgovačkog lanca “Bingo”, u javnosti se ne ističe, ali radi ono što je za našu privredu itekako bitno, daje prostor domaćim proizvođačima da plasiraju svoje proizvode na ravnopravnoj osnovi kao i strani, što nije bio slučaj sa stranim trgovačkim lancima. Osim što zapošljava hiljade radnika, indirektno omogućava opstanak stotinama bh. firmi i hiljadama porodica koje žive od tih firmi. Džambić, iako to nikada nije isticao, ima svoju misiju koja se svodi na to da uništene fabrike preuzima i u njima pokreće proizvodnju, vraćajući na posao stotine radnika koji su se spletom okolnosti našli, takoreći, na ulici. To je borba za dobrobit zajednice.

Nijaz Hastor, vlasnik “Prevent” grupacije, koja ima 15-ak fabrika samo u BiH, a još i više širom svijeta, poznat je ne samo po tome što je najbogatiji čovjek u BiH nego i po tome što dio novca koji zaradi vraća u zajednicu kroz stipendiranje učenika i studenata, a za te svrhe osnovao je Fondaciju “Hastor”. Možda nije imao namjeru da se ugleda na Gazi Husrev-bega, koji je bio pionir u “stipendiranju” učenika i studenata, ali čini ono što je za svaku zajednicu najvažnije: omogućava širenje znanja. Hastor pritom uporno izbjegava davati bilo kakve samopromotivne intervjue, iako mnoge zanima šta misli i kojom se logikom vodi ovaj uspješan industrijalac. Da, i ova je riječ ključna u razumijevanju lažnog statusa koji o sebi želi stvoriti Radončić. Opetovano će servirati da je “uspješni industrijalac”. Krivo, pristojno bi bilo reći da je privatni poduzetnik, a tačno bi bilo reći da je riječ o medijskom tajkunu u jednoj tranzicijskoj balkanskoj zemlji koja se još uvijek oporavlja od posljedica rata.

Ako bismo uvažili kriterije koje je sebi Radončić protiv svake logike priskrbio, a to znači broj i veličina zgrada napravljenih samo u Sarajevu, onda možemo reći da je i Amer Bukvić, direktor BBI banke, u toj kategoriji. BBI banka izgradila je poslovni i šoping-centar na jednoj od najboljih lokaciju u gradu. Uz to, BBI banka, baš kao što je slučaj i s Fondacijom “Hastor”, ima fond za stipendiranje učenika i studenata, a, uz to, mnogo ulaže i u donacije povratničkoj populaciji. U svemu je BBI ispred “Avazovog” tornja, osim u visini, jer u Sarajevu niko ne “pati” za visinom kao Radončić. Štaviše, mogli bismo reći da je Adlerov široko rašireni termin iz psihologije za ljude koji pate od kompleksa niže vrijednosti u Bosni (na lokalnoj razini) promijenio historijskog lika. U ostatku svijeta, naime, bolovat će se od “Napoleonova kompleksa”, a na marindvorskom placu gdje se nalazi središte, kako si vole tepati, “najutjecajnijeg i najtiražnijeg medija u BiH” bolovat će se od “kompleksa Gazi Husrev-bega”.

Na kraju krajeva, i Al-Shiddi je veći graditelj od Radončića, dva hotela, šoping-centar, poslovni centar, rezidencijalno naselje… Dakle, ako je suditi po veličini, Al-Shiddi je sigurno za nijansu viši i veći “Gazi Husrev-beg” od Radončića.

I još nešto, na nedavnoj konvenciji svoje privatne stranke na kojoj je obznanio da je “odlučio da je SBB odlučio da kandidira njega”, okupljeni stranački aktivisti su skandirali: “Fahro, mi te volimo!” Ovaj komičan alanfordovski pristup ljubavi, koji je, uzgred rečeno, u politici nezamisliv jer je ona sva sazdana od racionalnog i uračunljivog, pokazuje koliko je ustvari Radončić željan pažnje i nježnosti. Eto, taman toliko da ga neko, odozgora, brižno i skrbnički pomilki po glavi.

PROČITAJTE I...

U presudi Općinskog suda u Sarajevu iz 2017. godine piše da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je Fikret Muslimović došao do saznanja da je Fahrudin Radončić bio saradnik kontraobavještajne službe bivše JNA, što je i naveo u tekstovima svoje knjige, pa da se u tom dijelu Muslimovićevo pisanje, po ocjeni Suda, ne može smatrati klevetom

Carigradska patrijaršija, po hijerarhijskoj tradiciji najviša pravoslavna crkva u svijetu, prošlog četvrtka priznala je neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, te odlučila vratiti na funkciju patrijarha Filareta Denisenka. Nakon neovisnosti Ukrajine 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, Filaret je osnovao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i proglasio se patrijarhom, nakon čega ga je Moskva ekskomunicirala. Pravoslavci u Ukrajini su podijeljeni, dio pripada crkvi pripojenoj Moskovskoj patrijaršiji, a drugi dio vjeran je Kijevskoj, samoproglašenoj nakon neovisnosti zemlje 1992. godine, koju do sada nije priznavala nijedna pravoslavna crkva u svijetu. Ruska pravoslavna crkva prekinula je u septembru dio svojih veza s Carigradskom patrijaršijom, s kojom je i do tada imala teške odnose. Ruska crkva također je upozorila na moguće nemire u Ukrajini nakon odluke ekumenskog patrijarha, jer su neki crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali svoje vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!