Al Aqsa: Nečastivi u časnom gradu

Nakon izraelskog uništenja osamsto godina stare marokanske četvrti u junu 1967. godine, Jevreji su htjeli preuzeti kontrolu nad svetom džamijom. Aktuelni napori Vlade Izraela da osigura potpunu kontrolu na Al-Aksom nisu izuzetak, već praksa na kojoj se istrajava pola stoljeća. Teško bi bilo i nabrojati sve masakre nad vjernicima kako bi se osigurala prevlast nad Al-Aksom, te druge načine teroriziranja palestinskog stanovništva i sistematskog uništenja Al Akse, od kojih treba istaknuti spaljivanje Salahudinovog minbera u džamiji Al-Aksa u augustu 1969. godine i podmetnuti požar u džamiji 1996. godine, koji su ugasili vjernici pristigli na sabah-namaz

Historija drevnog grada Jerusalema seže u četvrti vijek prije nove ere, što ga čini jednim od najstarijih gradova na svijetu. Kao važno strateško presjecište puteva na Bliskom istoku, ali i zbog svoje kulturne i historijske važnosti, Jerusalem je bio metom brojnih osvajača. Interes mnogobrojnih osvajača za ovim gradom nije povezan samo s njegovom strateškom lokacijom već i s njegovim duhovnim naslijeđem. Jerusalem je sveti grad judaizma, islama i kršćanstva, pa sve tri velike monoteističke religije polažu pravo na ovaj grad. Iako bi se moglo očekivati da Jerusalem kao duhovni centar triju velikih religija predstavlja topos susreta i dijaloga, on je kroz historiju češće bivao mjestom razaranja i uništenja. Napadnut je 52 puta, zauziman 44 puta, 23 puta bio je pod opsadom, a 2 puta je bio skoro potpuno uništen.

Zidine starog grada u Jerusalemu opasavaju prostor na kojem je začeta judaistička, kršćanska i islamska civilizacija i u kojem su se odigrali događaji opisani u svetim knjigama. Jerusalem je za Jevreje sveto mjesto na kojem se nalazio Solomonov i Drugi jerusalemski hram. U Starom zavjetu spominje se Jerusalem 632 puta. Danas Jevreji posjećuju ostatak Solomonovog hrama, poznatog kao Zid plača, te Davidov i Solomonov grob. Za kršćane je Jerusalem svet zbog toga što je u njemu, kako vjeruju, razapet Isus. Na brdu Golgota, na kojem je Isus razapet, prema vjerovanju kršćana, danas se nalazi Crkva vaskrsenja Hristova, koja je uz Baziliku Svetog groba mjesto hodočašća kršćana iz cijelog svijeta. Muslimani Jerusalem doživljavaju kao treći sveti grad islama, poslije Mekke i Medine, jer je iz njega poslanik Muhammed uzdignut u više nebeske sfere, tokom događaja miradža na kojem je naređen namaz. Također, muslimani su se sedamnaest mjeseci nakon uspostave države u Medini u namazu okretali prema Jerusalemu, a tek kasnije prema Kabi u Mekki. Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu prva je kibla i treća džamija muslimana.

JERUSALEMSKO PITANJE – HISTORIJSKA PERSPEKTIVA

Oko 1000. godine prije nove ere Jerusalem su od Jebusejaca preuzeli Jevreji i, pod vodstvom kralja Davida, u islamskoj tradiciji znanom kao poslanik Davud, a.s., od njega načinili sjedište nove države. Davidov sin Solomon (Sulejman, a.s.) izgradio je Prvi hram na brdu Morijah, koji su kasnije uništili Babilonci 587. godine p. n. e., nakon što su osvojili Jerusalem. Godine 538. p. n. e. perzijski kralj Kir Veliki pozvao je Jevreje da se vrate u Judeju i obnove Hram. Ponovna izgradnja Hrama (kasnije poznatog kao Drugi hram) završena je 516. godine u vrijeme vladavine Darija Velikog.

U 1. stoljeću nove ere u Jerusalemu je živio Isus (poslanik Isa, a.s.). Po vjerovanju kršćana, on je razapet upravo u Jerusalemu, dok muslimani vjeruju kako on nije razapet, već uzdignut kako bi ponovo bio vraćen na zemlju u posljednjem vremenu, prije kraja svijeta. Povezanost Isusa s Jerusalemom učinila je grad bitnim i za kršćane koji se sve češće hodočastili ovaj grad.

U 6. godini nove ere Jerusalem je došao pod direktnu vlast Rimskog carstva kao provincija Judeja. Tokom Prvog jevrejsko-rimskog rata srušen je i Drugi hram 70. godine nove ere. Grad je ponovo imao funkciju glavnog grada tokom trogodišnjeg ustanka Bar Kohbe, započete 132. godine. Ipak, Rimljani su ugušili ustanak, a imperator Hadrijan zabranio je Jevrejima ulazak u grad, promijenivši njegovo ime u Aelia Capitolina. Tokom četvrtog stoljeća, rimski imperator Konstantin Veliki izgradio je određeni broj kršćanskih građevina, od kojih je najpoznatija Bazilika Svetog groba, u kojoj se, prema vjerovanju kršćana, nalazi Isusov grob. Kompleksnost jerusalemskog pitanja i značaj ovog grada moguće je uvidjeti i na primjeru ove crkve nad kojom su u vrijeme osmanskog osvajanja grada (1517. godine) određena prava imali pravoslavci jerusalemskog patrijarha, franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke crkve, Armenska istočna pravoslavna crkva, kao i kršćanske zajednice Kopta, Etiopljana i Sirijaca. Grad je prelazio iz rimskih ruku u perzijske, te je ponovo bivao vraćen pod rimsku vlast, sve do 7. stoljeća kad ga osvaja bizantijski car Heraklije 629. godine.

Godine 638. grad je došao pod vlast halife Omera, koji je potpisao ugovor s kršćanskim patrijarhom Sofronijem, obećavši da će kršćanska sveta mjesta i stanovništvo biti zaštićeno pod muslimanskom vlašću. Iako je Sofronije rekao Omeru da se može pomoliti u crkvi, Omer je to odlučno odbio kako naredne generacije muslimana ne bi zahtijevale da se crkva pretvori u džamiju. Umjesto toga, klanjao je u blizini crkve, a na tom je mjestu podignuta Omerova džamija, koja postoji i danas. Nakon što su muslimani osvojili Jerusalem, tražili su mjesto s kojeg je poslanik Muhammed, a.s., uzdignut u više nebeske sfere u noći miradža. Nakon što su pronašli to mjesto, a koje je bilo zatrpano smećem, muslimani su ga očistili i počeli koristiti za molitvu. Halifa Omer naredio je da se na tom mjestu izgradi džamija, a kasnije je emevijski halifa Abdul-Melik proširio džamiju i izgradio kupolu na stijeni. Muslimanska vlast u Jerusalemu prestala je tokom križarskih ratova, koji su i povedeni s ciljem “oslobađanja svetog groba Isusovog”, i to u periodu od 1099. do 1187. godine, kada Jerusalem ponovo osvajaju muslimani pod vodstvom čuvenog vojskovođe Salahuddina. Jerusalem je ostao pod muslimanskom vlašću sve do 1917. godine, kada je osmanlijski guverner bez borbe predao grad Britancima da ne bi oštetili historijske dijelove grada. Budući da su svi pripadnici triju velikih religija vladali Jerusalemom, svi su polagali pravo na upravljanje gradom, što je i jedno od ključnih pitanja bez odgovora za savremene nesuglasice između Izraela i Palestine.

MODERNA PERSPEKTIVA

Problemi sa statusom Jerusalema novijeg su datuma i vežu se za period nakon prestanka osmanske vladavine i uspostave britanskog mandata nad Palestinom. Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini s Jerusalemom kao glavnim gradom s vremenom su postajale sve jasnije, a Balfourova deklaracija postavila je temelje za etničko čišćenje, koje je i uslijedilo tri decenije nakon nastanka. U svom eseju nazvanom Istina i pomirenje Edward Said je napisao: “Ni Balfourova deklaracija niti britanski mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevereja i Arapa, prema tome, ugrađena je u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka.”

Godine 1947., rezolucijom UN-a, područje države Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jerusalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Libanon i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon 15 mjeseci rata. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu. Godine 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem za samo šest dana okupira Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jerusalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama UN-a, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Od 1967. godine intenzivirana su nastojanja Vlade Izraela da osigura apsolutnu prevlast u Jerusalemu, pa je grad danas de facto pod izraelskom vlašću i administracijom, uprkos međunarodnim konvencijama. U njemu je sjedište izraelskog predsjednika i Parlamenta, a grad je proglašen glavnim gradom države Izrael, dok Palestinska narodna samouprava svojim glavnim gradom smatra Istočni Jerusalem.

ZAŠTO JE VAŽAN MESDŽIDUL-AKSA

Džamija Al-Aksa podignuta je u 7. stoljeću na mjestu gdje se nalazio Jerusalemski hram, srušen šest stotina godina ranije. Zapadni zid koji opasuje uzvišenje na kojem se nalazi Al-Aksa smatra se jedinim ostatkom Solomonovog hrama i predstavlja najsvetije mjesto za Jevreje. U julu 1924. britanska kolonijalna vlast u Palestini donijela je odluku prema kojoj se nastavlja višestoljetna praksa jednakih prava i jednakog statusa za sve vjerske objekte. Kada su jevrejski fanatici 1929. prekršili zakon i napali Zapadni zid (Zid plača), Međunarodni odbor pozvao je da se situacija istraži. Utvrđeno je da je Zapadni zid muslimanska imovina i da se Jevrejima jedino dopušta da se tu mole, “kao po običaju”, pod uvjetom da ne prave nikakve trajne objekte.

Nakon izraelskog uništenja osamsto godina stare marokanske četvrti u junu 1967. godine, Jevreji su htjeli preuzeti kontrolu nad svetom džamijom. Aktuelni napori Vlade Izraela da osigura potpunu kontrolu na Al-Aksom nisu izuzetak, već praksa na kojoj se istrajava pola stoljeća. Teško bi bilo i nabrojati sve masakre nad vjernicima kako bi se osigurala prevlast nad Al-Aksom, te druge načine teroriziranja palestinskog stanovništva i sistematskog uništenja Al‑Akse, od kojih treba istaknuti spaljivanje Salahudinovog minbera u džamiji Al-Aksa u augustu 1969. godine i podmetnuti požar u džamiji 1996. godine, koji su ugasili vjernici pristigli na sabah-namaz.

Nakon 1967. godine, Izrael je tražio opravdanje za kolonizaciju nedavno osvojene Zapadne obale, što je dovelo do uspona tzv. nacionalno-vjerskog trenda i formiranja grupe “Gush Emunim”, desničarske grupe koja je predvodila novi val naseljavanja Jevreja na Zapadnoj obali. Njihova doktrina u stvarnosti funkcionira kao program djelovanja izraelskih političkih faktora. Doktrina se temelji na premisi da je naseljavanje cijele “zemlje Izraela” opravdano zbog obećanja sadržanih u vjerskim tekstovima.

UVJET OBNOVE SOLOMONOVOG HRAMA JESTE RUŠENJE AL-AKSE

Logičan nastavak ovog trenda jeste, kako primjećuje Ali Abunimah, osnivač The Electronic Infitade, tzv. “Temple movement”, koji danas ima podršku u srcu Vlade Izraela i institucija. “Ovi pokreti, finansirani od strane Vlade i lokalne okupacione općine u Jerusalemu, aktivno agitiraju za izgradnju jevrejskog Trećeg hrama na mjestu džamije Al-Aksa. Te grupe stoje iza sve agresivnijih upada u džamiju, pod krinkom traženja slobodnijeg pristupa za Jevreje. Međutim, njihov pravi cilj jeste uništenje Al-Akse kako bi se izgradio hram; neke su grupe već razvile detaljne nacrte njegovog izgleda. Mnogi vjeruju da će nasilne provokacije donijeti potrebne uvjete da provedu svoju viziju u stvarnost”, tvrdi Abunimah.

Da Izrael nastoji obnoviti hram na mjestu džamije Al-Aksa, potvrdio je 2012. godine Hanna Isa, predsjednik Komisije za zaštitu kršćanskih i muslimanskih svetih mjesta u Jerusalemu. On je istaknuo da se Al-Aksa nastoji srušiti arheološkim iskopavanjima njenih temelja. “Zbog arheoloških iskopina, koje pod izgovorom traganja Solomonovim hramom provode Jevreji, otvoreni tuneli ispod džamije Al-Aksa dostigli su dužinu od jednog i po kilometra i Al-Aksa je, nažalost, suočena s opasnošću urušavanja”, kazao je Isa za agenciju Anadolija, naglasivši da se tuneli ispod Al-Akse kopaju od 1967. godine. “Podnožje Al-Akse sasvim je šuplje. Tu su desetine duplji visine dva metra i zbog toga se Al-Aksa svakog trena može urušiti”, objasnio je Isa.

Trenutna dešavanja vezana za džamiju Al-Aksa nisu izoliran slučaj političke samovolje Izraela u nastojanju da apsolutno kontrolira Jerusalem i džamiju Al-Aksa. Dovoljno se prisjetiti oktobra 2014. godine, kada je izraelska policija zabranila ulazak u džamiju vjernicima mlađim od 60 godina, rastjeravši šok-bombama mlade koji su protestirali zbog te odluke. Nešto slično desilo se i prošle sedmice, kada je zabranjen ulazak vjernicima mlađim od 50 godina, a detektori za metal postavljeni na ulazu u harem džamije. Ranjavanje imama džamije Al-Aksa izazvalo je bijes vjernika koji su pokrenuli masovne proteste, skupa s kršćanskim vjernicima koji danas čine tek 2% populacije Jerusalema.

U petak su i ubijena tri Palestinca koja su se protivila ovoj odluci, a nakon toga je devetnaestogodišnji Palestinac izbo trojicu Izraelaca, poslije čega je upucan. Par dana kasnije, detektori su zamijenjeni kamerama kao mehanizmom kontroliranja vjernika, na šta su oštro reagirali turski predsjednik Erdoğan i Arapska liga. Ostaje da vidimo je li Izrael uspio osigurati dovoljno veliku podršku vodećih arapskih zemalja koje se u posljednjem desetljeću sve otvorenije nameću kao otvoreni saveznik Izraela, što potvrđuje i aktuelna diplomatska kriza oko Katara. Ipak, pitanje je da li bi muslimani širom svijeta mirno reagirali u slučaju rušenja svete džamije Al-Aksa.

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Elvira 23.08.2017.

    “ZAŠTO JE VAŽAN MESDŽIDUL-AKSA

    Džamija Al-Aksa podignuta je u 7. stoljeću na mjestu gdje se nalazio Jerusalemski hram, srušen šest stotina godina ranije. Zapadni zid koji opasuje uzvišenje na kojem se nalazi Al-Aksa smatra se jedinim ostatkom Solomonovog hrama i predstavlja najsvetije mjesto za Jevreje…” Ne razumijem…Je li to znači da su Židovi bili tamo prije nas Muslimana, ili vi pišete gluposti….Pa ako su bili, kao što vi tvrdite, prije Muslimana, što nam to niko ne govori? Onda valjda ljudi brane svoje….ništa ne razumijem….

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!