Ako ti je teško i misliš da izlaza nema

Možda sretneš staru prijateljicu s kojom nikad nisu stigao započeti sanjanu vezu; krvava ruža stida usplamtjet će sigurno među vama zato što će vam biti žao što se nakon toliko godina srećete na tako jadnom mjestu

Ako je nedjelja suviše tmurna, a magla se vuče kroz prljavi grad kao dim kroz kafanu, i ako ti je teško do te mjere da misliš kako izlaza nema – otiđi na autopijacu. Tamo se prodaje od čakije do pištolja, od igle do tenka, i uvijek možeš – ako ne vjeruješ u Boga i ahiret ili vjeruješ, ali si svejedno odlučio da se pržiš, kuhaš i samoubijaš kroz vjeke vjekova – kupiti sebi neku cijev.

Ako ti je teško i misliš da izlaza nema, otiđi nedjeljom na autopijacu. Tamo ćeš naći tipa kako prodaje ljudsku lobanju, tipa koji prodaje lijek za “razgalu” i tipa koji prodaje u kafezu potpuno obrijanog zeca. Gledat ćeš u tu jadnu životinju pa ćeš šapnuti sebi u bradu: “Ne može mi biti gore nego što je njemu.” Nastavi kroz gužvu, prepusti joj se slobodno, oslušni buku cjenkanja, to je ona plemenita vrsta branilaca i njihovih hanuma koji opetuju: “Može li za dvije marke?” Stavi poput bezdomnog Husserla svijet u zagrade i probaj pažljivo sagledati običnu fenomenologiju buvljaka: možda uhvatiš suštinu ljudske motivacije, ljudske hrabrosti pred brutalnom činjenicom svakodnevice.

Ali ćeš tamo naći i braću nešto skraćenih nogavica kako dijele letke pozivajući u islam, plastičan primjer ulične da’we: to su samo ljudi koji drugima trpaju kruh istine u usta ne želeći ga sakrivati u uskim njedrima kao neke pobožne hinje koji govore: “Neka sam samo ja na pravom putu, neka samo ja konzumiram džennetske hurije, a ostali neka vise na džehennemskim čengelama.” Ne traže vam nagradu ili, ne dao Bog, platu za ono što čine, samo žele da vas izvuku iz govana u kojima se trenutno nalazite. Ali u tome i jeste problem, reći će cinici, to što ne traže platu. Kako znati šta u stvari žele, nije valjda da im je vaš život toliko važan da od sebe prave to što prave tu nasred pijace. A obavještajci, vječito nepovjerljive starkelje, komunjare i ostale zalutale duše skupljaju oči i gledaju u daljinu: “Ne traže pare? I šta traže? Takvi uvijek izmaknu kontroli i vrlo ih je teško nadzirati.”

Uzmi od njih svejedno taj letak, nikad se zna, možda ti neka misao, neka izreka, neki prebanalni naputak otvori horizonte pa konačno provideš kod očiju, konačno ti se razvidi kod sunca na nebu, možda ti se i magle povuku, a upale sijalice, možda ugurana mrvica kruha bude imala ljekovito dejstvo pa ćeš reći: “Kako sam mogao biti ovoliko slijep?!” Možda i sam, ma koliko sad energično odmahuješ glavom, jedne nedjelje budeš stajao tamo pored štandova s pornićima, skijama ili svježe ulovljenom ribom i drugima otvarao horizonte, smiješeći se srećom filantropa koji spašava utopljenike, tu paničnu bagru koja se koprca i najradije bi i tebe povukla na dno s kojeg si izronio. Kad se približi namaski vakat, ti ćeš samo u kraj na travu, okrenuti se prema Kibli i zanijetiti, a neuke će te duše gledati kao da u najmanju ruku obavaljaš neki vudu-ritual, a ne da se klanjaš Bogu njihovih predaka, pradavnom Stvoritelju svijeta.

Možda sretneš staru prijateljicu s kojom nikad nisu stigao započeti sanjanu vezu; krvava ruža stida usplamtjet će sigurno među vama zato što će vam biti žao što se nakon toliko godina srećete na tako jadnom mjestu. Neće to biti ona ista jedra djevojka, Bosna joj je već ucrtala bore i nakupila podočnjake, ali smijeh koji je zadržala možda otkrili vrata mašti: šta bi bilo da si skupio hrabrosti da joj izjaviš ljubav!

Ako ti je teško i misliš da izlaza nema, otiđi nedjeljom na autopijacu. Tu je iznošena obuća najtraženija roba, gospođe prefinjenih crta prebiru kožnatu hrpu s istom ženskom strašću s kojom su nekada u robnim kućama prebirale tek pristigle artikle. Ima i jeftinih bicikala, kupi sebi jedno, skini koju kilu i vidjet ćeš da će ti odmah biti lakše. Svrati do Roma koji prodaju stare knjige; ne kupuj dosadne pisce koji bespolno mlate i uprazno melju. Kupi Bihorce, kupi Bukovu poeziju, kupi Plodove gnjeva, kupi Pitone i kuniće, kupi Dok ležah na samrti.

Tada će ti dlakave nosnice zakaditi suho meso, vihor mirisa obuzet će te toliko da ćeš pomisliti kako je život ipak lijep. A malo dalje ugledat ćeš mesara kako luđački sjekirom tuče po pečenju pa ćeš opet potonuti u melanholiju. Izmjenjivat će ti se tako otkrovenja i padovi i možda shvatiš da je to veličina i tajna života, stalna izmjena bijede i radosti, čemera i ushita. Ali će ti se ta spoznaja učiniti suviše plitkom, kao da je iz Hessea, kao da je iz Andrića, pa ćeš opet potonuti u sebe, kao guma u Bosnu. Tada će se s malog tranzistora na stolu, na kojem su izloženi rabljeni šarafi, probiti unjkavi glasić Sinana Sakića, koji te mora nasmijati, koji ti mora razgaliti:

“Ne spuštaj na prozore roletne

Osmehni se svakom ko te sretne

Veseli se uz naše stare pesme

Život da stane ne sme.”

 

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!