AKO SE KRENE NA VRIJEME, HALA NIKAD NIJE DALEKO

Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji

Neposredno prije promocije romana-trilogije Što pepeo priča Dževada Karahasana u Bosanskom kulturnom centru Tuzla, sjedim u društvu s kolegama Murselom Begovićem i Jasminom Agićem. Kratak susret, tek toliko da se vidimo. Jasmin me pita znam li nešto određenije o slučaju ukradenih slika iz tuzlanske Galerije portreta.

– Ne znam. Kola se jesu slomila na jednom čovjeku, ali o čemu je zaista riječ i šta i ko se iza svega toga krije, teško je reći.

Za susjednim stolom, a da to nisam ni primijetio, sjedi Dženan Jusufović, novoizabrani direktor Galerije portreta. Čuvši šta sam rekao, prilazi našem stolu, predstavlja se, i počinje pojašnjavati, meni, kako i nije baš tako, kako se tačno zna ko je odgovoran i kriv, kako je fundus Galerije tokom proteklih dvadesetak godina podobro opustošen, kako ovo, kako ono.

Mursel i Jasmin, naslućujući neugodan razgovor (doduše, ionako su morali poći, bili su promotori Karahasanove knjige), ustaju i odlaze, a Jusufović nastavlja sa svojim uvjeravanjima ili razuvjeravanjima, ovisno o tome priča li o sebi ili o svom prethodniku koji se tereti za inkriminirajuću radnju.

– Ako je tako, onda je sve jasno, a Sarajlić bi trebao biti u zatvoru. Zašto nije?

– Pa, vodi se postupak!

– Predugo to nešto traje, ali nejse! Nego, reci mi ovo: zašto vi čelnici institucija kulture opstruirate tuzlanske autore?

– Kako to misliš?

– Zašto Nesim Tahirović ne može izlagati u Galeriji portreta?

– Ma, Nesim je ters! Teško je s njim izaći nakraj!

– Poznaješ li ti mene?

– Poznajem – zbunjeno će Jusufović.

– A znaš li kako se zovem?

– Ne znam! Nismo se družili, pa…

– E, o takvim opstrukcijama govorim! Ni ime mi, čovječe, ne znaš, a kamoli nešto više od toga!

Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji koja je kao takva odavno prepoznata i od Tuzlaka ignorirana, što potvrđuje i mizeran broj (prisilno) prisutnih na svečanoj ceremoniji dodjele nagrade.

Stoga, i na koncu, a ovo sam davno čuo od naših starih, evo slikovite preporuke tuzlanskim autorima: “Ako se krene na vrijeme, hala nikad nije daleko.”

Dakle, krenite na vrijeme, bilo kuda, bilo kako, ne dangubite s kojekakvim imamovićima i jusufovićima, jer, u suprotnom, do hale na vrijeme sigurno nećete stići.

A kakav je epilog takvog kašnjenja, nije teško zamisliti.

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!