AKO SE KRENE NA VRIJEME, HALA NIKAD NIJE DALEKO

Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji

Neposredno prije promocije romana-trilogije Što pepeo priča Dževada Karahasana u Bosanskom kulturnom centru Tuzla, sjedim u društvu s kolegama Murselom Begovićem i Jasminom Agićem. Kratak susret, tek toliko da se vidimo. Jasmin me pita znam li nešto određenije o slučaju ukradenih slika iz tuzlanske Galerije portreta.

– Ne znam. Kola se jesu slomila na jednom čovjeku, ali o čemu je zaista riječ i šta i ko se iza svega toga krije, teško je reći.

Za susjednim stolom, a da to nisam ni primijetio, sjedi Dženan Jusufović, novoizabrani direktor Galerije portreta. Čuvši šta sam rekao, prilazi našem stolu, predstavlja se, i počinje pojašnjavati, meni, kako i nije baš tako, kako se tačno zna ko je odgovoran i kriv, kako je fundus Galerije tokom proteklih dvadesetak godina podobro opustošen, kako ovo, kako ono.

Mursel i Jasmin, naslućujući neugodan razgovor (doduše, ionako su morali poći, bili su promotori Karahasanove knjige), ustaju i odlaze, a Jusufović nastavlja sa svojim uvjeravanjima ili razuvjeravanjima, ovisno o tome priča li o sebi ili o svom prethodniku koji se tereti za inkriminirajuću radnju.

– Ako je tako, onda je sve jasno, a Sarajlić bi trebao biti u zatvoru. Zašto nije?

– Pa, vodi se postupak!

– Predugo to nešto traje, ali nejse! Nego, reci mi ovo: zašto vi čelnici institucija kulture opstruirate tuzlanske autore?

– Kako to misliš?

– Zašto Nesim Tahirović ne može izlagati u Galeriji portreta?

– Ma, Nesim je ters! Teško je s njim izaći nakraj!

– Poznaješ li ti mene?

– Poznajem – zbunjeno će Jusufović.

– A znaš li kako se zovem?

– Ne znam! Nismo se družili, pa…

– E, o takvim opstrukcijama govorim! Ni ime mi, čovječe, ne znaš, a kamoli nešto više od toga!

Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji koja je kao takva odavno prepoznata i od Tuzlaka ignorirana, što potvrđuje i mizeran broj (prisilno) prisutnih na svečanoj ceremoniji dodjele nagrade.

Stoga, i na koncu, a ovo sam davno čuo od naših starih, evo slikovite preporuke tuzlanskim autorima: “Ako se krene na vrijeme, hala nikad nije daleko.”

Dakle, krenite na vrijeme, bilo kuda, bilo kako, ne dangubite s kojekakvim imamovićima i jusufovićima, jer, u suprotnom, do hale na vrijeme sigurno nećete stići.

A kakav je epilog takvog kašnjenja, nije teško zamisliti.

 

PROČITAJTE I...

Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah. – Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči. – Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž. – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti! – Da, mogao sam. – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!