“Ako je Mustafa Busuladžić bio antisemit, ja sam Hitler i Mussolini istovremeno”

“Sjećanje je ono što konstituira jednu zajednicu. Mnoge važne ličnosti iz naše kulturne i intelektualne historije bile su potpuno ignorirane i nisu bile utkane i učitane u našu kolektivnu memoriju, upravo da bi se redefinirao bošnjački identitet”

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U četvrtak, 28. juna 2018. godine, održana je u Sarajevu promocija knjige Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića autora doc. dr. hfz. Mevludina Dizdarevića. Promociju su organizirali Gazi Husrev-begova biblioteka i Islamski pedagoški fakultet u Zenici, a prisustvovale su joj brojne zvanice, naučni i kulturni radnici, univerzitetski profesori, islamski učenjaci, imami i političari. Promotori su bili dr. Senija Milišić, penzionirani profesor Mustafa Spahić i prof. dr. Enes Durmišević.

Odmah na početku promocije istaknuto je da je Mustafa Busuladžić bio bošnjački pisac, prevodilac, publicist i poliglot koji je govorio pet stranih jezika, te da je bio jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća. Bio je i nosilac ideje pokreta “Mladi muslimani”, kao i antifašist i antikomunist. U uvodnom izlaganju Senija Milišić naglasila je da su Busuladžića kao vrhunskog intelektualca tog vremena definirali njegovi stavovi koje je javno iznosio u svojim djelima.

“U tom smislu, jedno od važnijih djela, koje je za mene kao historičara posebno interesantno, jeste Islam i socijalizam iz 1938. godine. U njemu Busuladžić decidno tvrdi da se marksističko-komunistička doktrina urušila, da ju je život demantirao, da se komunizam iskazao kao nesposoban i neostvariv, kao surov i jednostran. Busuladžić je u ovoj svojoj knjizi procjenjivao da komunizam i fašizam nisu riješili socijalno pitanje te ih je smatrao neuspješnim, što se, vidjeli smo, padom Berlinskog zida i desilo. Busuladžić je smatrao da je tadašnja kriza u svijetu posljedica dublje duhovne krize. On je pisao o islamskoj koncepciji socijalizma, o odnosu islama prema marksističko-komunističkoj doktrini, socijalnom duhu islama, temeljima islamskog socijalizma i drugim temama. Prema Busuladžiću, islam nema ništa protiv onog socijalizma koji se bori za višu istinu i socijalnu pravdu koja ljudima donosi pomoć, a ne vlast; bratstvo, a ne klasnu mržnju; čovjekoljublje, a ne brutalnost; slobodu, a ne diktaturu; jednakost, a ne nasilje”, naglasila je Milišić.

Ona smatra kako je izuzetno važna i Busuladžićeva knjiga Muslimani u sovjetskoj Rusiji iz 1939. godine, u kojoj piše o stanju muslimana u Rusiji, i carskoj i boljševičkoj, o njihovom progonu, ubijanjima, rušenju džamija i mekteba, a piše i o ukidanju nezavisnih islamskih država na Kavkazu, ukidanju islamskih škola i otimanju vakufa. “I, što je vrlo važno, on u ovoj knjizi govori i o komunističkom učenju koje se muslimanima nameće kao ‘nova vjera’. U zaključku svoje knjige Busuladžić konstatira da je islam pretrpio strašne udarce u dotadašnjem toku komunističke diktature u Sovjetskom Savezu. Ovdje je vrlo važno naglasiti da je Busuladžić smatrao da budućnost muslimana nije u prihvatanju modernizma i reformatorstva, bilo da dolaze od zapadnog ili istočnog kolonijalizma. Odnosno, da muslimani ne mogu tražiti prosperitet u Italiji, koja traži da se islamski narod orijentira prema fašizmu, niti u komunističko-marksističkoj propagandi Treće internacionale”, ističe Milišić, te dodaje da izvlačenje Busuladžića na političku ravan i manipulacije u političke svrhe ima za cilj cijeli bošnjački narod optužiti za fašizam i antisemitizam.

Mustafa Spahić u svom je izlaganju pojasnio da se u vremenu, svijetu i prilikama u kojima je živio Mustafa Busuladžić morao istovremeno svim žićem i bićem boriti za vjerska, moralno-etička, kulturna, egzistencijalna, medijsko-informativna i politička prava muslimana, Bošnjaka. Spahić je ovom prilikom prepričao dio romana Branka Hofmana Noć do jutra: “Glavni junak tog romana je 1947. godine osuđen na tri godine strogog zatvora zato što je negdje u birtiji pijan govorio kako je Staljin neprijatelj čovječanstva. Pošto je zbog ovih riječi tri godine odrobijao u samici, kada je polulud izašao iz zatvora, ne znajući za sukob Staljina i Tita, u suludom političkom neznanju je uzvikivao: ‘Staljin je najveći prijatelj čovječanstva!’ Ponovo je izveden pred sud i kažnjen opet s tri godine zatvora”, prepričava Spahić i nastavlja: “Tako vam je u politici kada u nevakat govorite. Mustafa Busuladžić kažnjen je smrtnom kaznom u maju 1945. godine. Sudbonosna inkriminacija koja ga je odvela u smrt bila je knjiga Muslimani u sovjetskoj Rusiji. Da je tu knjigu napisao i štampao 1949. ili 1950. godine, poslije sukoba Staljina i Tita, možda bi dobio nagradu ZAVNOBiH-a, ako ne i AVNOJ-a. Životna briga i misija Mustafe Busuladžića bio je vjerski, kulturni, biološki i teritorijalni opstanak islama, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Za svaki narod i za svaku državu i zemlju i religiju u Evropi to je samorazumljivo i to se pretpostavlja, a to je kod nas uvijek upitnik i uskličnik. Pošto su komunisti osudili i strijeljali Busuladžića za antikomunizam, antisocijalizam, profašizam i pronacizam, a danas ta roba uopće ne prolazi na tržištu ideja, sadašnji din-dušmani islama, muslimana, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine osuđuju ga za ono od čega danas na dunjaluku nema odbrane osim kod Boga, za antisemitizam. Na tu temu ja ću samo reći: Ako je Mustafa Busuladžić bio antisemit, ja sam Hitler i Mussolini istovremeno.”

Enes Durmišević zaključio je kako za Mustafu Busuladžića nema bojazni, jer, prema njegovim riječima, za njega se već pobrinuo Stvoritelj. “Ja se brinem za nas i za duh bošnjačke inteligencije. Kada se govori protiv Mustafe Busuladžića, zapravo se govori protiv muslimana i Bošnjaka.”

Prisutnima se na kraju obratio i autor knjige Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića Mevludin Dizdarević, kazavši kako projekt njenog izdavanja nije bilo nimalo lahko dovesti do kraja s obzirom na prisutnu konstelaciju političkih i ideoloških odnosa u našoj zemlji.

“Ovdje ću citirati arapsku poslovicu koja glasi: ‘Nema budućnosti onaj narod i zajednica koja se ne sjeća svojih velikana.’ Sjećanje je ono što konstituira jednu zajednicu. Mnoge važne ličnosti iz naše kulturne i intelektualne historije bile su potpuno ignorirane i nisu bile utkane i učitane u našu kolektivnu memoriju, upravo da bi se redefinirao bošnjački identitet. Cilj je bio, po istraživanjima do kojih sam došao, da se na bošnjački torzo nakalemi neka druga glava, instalira neka druga elita, kvazi, vještačka elita, kako bi se lakše manipuliralo bošnjačkim narodom. Mustafa Busuladžić žrtva je tih procesa, žrtva ambicije da se s bošnjačkog tijela otkine i eliminira njihova glava, jer eliminiranje i uklanjanje elite jednog naroda nije samo zločin nad tim pojedincem već zločin nad čitavim narodom”, objasnio je Dizdarević.

On je na kraju svog izlaganja zaključio kako su Bošnjaci kroz višestoljetni kontinuitet elitocidom stavljani na kušnju. “Nažalost, Mustafa Busuladžić nije usamljen kada je riječ o elitocidu, zato što je samovoljno, jasno artikulirao pitanje bošnjačkog opstanka. To je njegova najznačajnija karakteristika. Njegovi najvažniji radovi jesu oni koji se dotiču bošnjačke budućnosti. On je, prema mojim nalazima, jedini muslimanski intelektualac koji je tada rekao da muslimani ovdje nemaju budućnost, nemaju opstanka ako ne uzmu puške u ruke. Ja sam u jednoj od svojih teza pokušao kazati to da su Bošnjaci muslimani mogli na vrijeme čitati Mustafu Busuladžića, kao što nisu smjeli, oni su mogli izbjeći klanje od 1992. do 1995. godine, ili ga barem smanjiti u velikoj mjeri”, konstatirao je Dizdarević.

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!