Ako Hrvati žele rješavanje svog “problema” u BiH, moraju se oduprijeti dvoličnoj politici

Prigovor Dodiku, koji je, naravno, govorio samo o prognanim Srbima iz Hrvatske, ali ne i o 200 hiljada prognanih iz Posavine, zbog čega je HS BiH i reagirala na Čovićevu šutnju, samo je “djelomično opravdan”. Djelomično jer je taj “progon”, na nesreću Hrvata iz spomenutih krajeva, bio stvar dogovora dviju dvoličnih politika

Hrvatska stranka BiH reagirala je na novosadski govor prvog čovjeka Republike Srpske Milorada Dodika, odnosno na njegove opservacije prema vojno-redarstvenoj akciji “Oluja”, uzgredno i prema međunarodnoj zajednici, koja je, kako je rekao, odgovorna za višedecenijski progon Srba i pokušaj da se uništi RS. Akcent u spomenutoj reakciji HS BiH, međutim, nije se odnosio na samog Dodika, koliko na predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. “Zašto HDZ BiH i Čović ne reagiraju na Dodikovu mržnju prema Hrvatima”, pitaju se u ovoj stranci. U HS BiH se pitaju kako je moguće da mediji bliski HDZ-u BiH zanemaruju dio njegovog govora koji se odnosi na Hrvatsku, odnosno izdvajaju samo dio u kojem Dodik negira državu BiH i najavljuje spajanje srpskog entiteta sa susjednom Srbijom.

Primjedbe su, reklo bi se, sagledamo li cjelokupan istup Milorada Dodika u Novom Sadu, potpuno na mjestu. To što je izostalo reagiranje Čovića i njegovog HDZ-a ne treba, međutim, da ih posebno začuđuje. Upućeniji u način funkcioniranja odnosa na toj relaciji nisu ni očekivali bilo kakva reagiranja. Čović, s druge strane, za sve riječi, ma kako one izgledale preteškim, izgovorene na račun Hrvatske, lakonski će, bude li trebalo, opravdati vlastitu šutnju. Šta ga košta da kaže kako je Dodikov napad i reagiranje stvar hrvatskog rukovodstva, a ne njega? Što se, pak, detalja vezanih za BiH i njenu budućnost tiče, bitnijih razlika nema: ono što bi Dodik uradio s entitetom na čijem se čelu nalazi, Čović bi identično s Herceg-Bosnom. Sve njihove aktivnosti u konačnici su podređene tom nekad manje nekad više pritajenom cilju – otcjepljenju od BiH i pripajanju tzv. matičnim državama.

Ono što ovdje, također, treba podvući, i što bi u HS BiH morali znati jeste činjenica da spomenuta saradnja na koju ukazuju ne predstavlja ništa novo. Ona je kontinuitet od kojeg se nije odustajalo u mnogo težim situacijama od današnje. Ni otvoreni vojni sukobi, međusobna ubijanja i progoni tokom posljednjeg rata nisu poremetili koalicione veze. Mate Boban i Radovan Karadžić održavali su ih i u vrijeme kada se takav vid saradnje doimao više nego apsurdnim. Zbog čega, postavlja se razložno pitanje? Iz prostog razloga što je temeljna platforma njihovog djelovanja na razgradnji BiH, odnosno njenoj podjeli na srpski i hrvatski dio bila puno snažniji i važniji motiv od svih drugih. Žrtve, ubijeni, zatvarani, silovane, spaljeni gradovi i sela, sve to je bilo manje bitno, kako tada, tako i danas.

Čović i HDZ danas su na istoj platformi kao i Milorad Dodik. Njih dvojica, dakle, nisu jedini problem – suštinski je problem u platformi. Baš zato, HS BiH, ukoliko se istinski namjerava uključiti u rješavanje problema Hrvata u BiH, mora se oduprijeti svim natruhama jedne dvolične politike. Prigovor Dodiku, koji je, naravno, govorio samo o prognanim Srbima iz Hrvatske, ali ne i o 200 hiljada prognanih iz Posavine, zbog čega je ova stranka i reagirala na Čovićevu šutnju, samo je “djelomično opravdan”. Djelomično jer je taj “progon”, na nesreću Hrvata iz spomenutih krajeva, bio stvar dogovora dviju dvoličnih politika. Na koncu, najveći je broj njih na prostore stolačke i čapljinske općine uz srpske garancije stigao preko Nevesinja, u sklopu projekta tzv. humanog preseljenja.

Bez generalnog političkog zaokreta koji bi podrazumijevao traženje rješenja kroz institucije vlasti države u kojoj stoljećima žive, koji bi jedino mogao dokinuti koncepciju njene podjele, svaki napad na Čovića i HDZ bit će pucanj u prazno. Za takvu vrstu zaokreta nije dovoljno podsjećati javnost da aktuelni HDZ na čelu s Čovićem dijeli Hrvate na važnije i manje važne, jer ta je podjela, također, kontinuitet. Na isti način ih je dijelio i Boban i svi njegovi nasljednici do samog Čovića. Onog trenutka kad ih hrvatska politika u BiH pozove na povratak u vlastite domove širom Posavine, Srednje Bosne, Bosanske krajine i sva druga mjesta u kojima su živjeli, bit će moguće govoriti i o radikalnom zaokretu. Sve do tada oni će biti drugorazredni Hrvati i uzgredno u većini slučajeva nadničari na imanjima prvorazrednih predstavnika važnijeg dijela Hrvata širom Hercegovine. I na koncu, sve dok budu nadničarili na plantažama smilja, maslina, duhana itd., politička analitika može biti načisto u pogledu bilo kakvih promjena. Ne samo odnosa HDZ-a spram unutarhrvatske podjele nego i one druge mnogo važnije – političke platforme o podjeli BiH, koja je uzrok svih nedaća i nesporazuma.

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!