Ako dođe do procesa, sudit će istini, ali ja ću s ponosom izaći pred Sud BiH

Ako se desi proces, to će biti samo još jedan novi apsurd u našoj zemlji gdje će se suditi istini i svjedočanstvu o istini. Sudit će se jednoj rekonstrukciji stvarnog događaja dok će mnogi pravi kreatori logora, stražari, mučioci logoraša, izvršioci ubistava, egzekutori i zločinci ostati na slobodi i bez sudskih procesa. Ako dođe do procesa, moji svjedoci bit će pravi logoraši, prave žrtve, pa neka one kažu šta i kako... “AntiDayton pokret” upravo zbog tih apsurda, pa i sudskih procesa, samo može proširiti svoj obim aktivnosti, a nikako ih ugasiti

Tokom gotovo punih šest godina svog postojanja stekli su veliko povjerenje mnogih bh. udruženja u dijaspori, a najviše su ih zavoljeli tzv. obični ljudi. Riječ je o grupi entuzijasta i bošnjačkih aktivista koji djeluju pod imenom “AntiDayton pokret”, a povjerenje su zadobili jer svaku aktivnost koju najave ispoštuju i urade, a, kako kažu, nikada se nije desilo da je nešto na putu od ideje do realizacije propalo.

“Iza sebe imamo dva podignuta spomen-obilježja u Sarajevu, obilježavanje Dana bijelih traka svih pet godina, performans sa 102 djece i školskim klupama ispred sarajevske Katedrale, instalaciju i performans logora i logoraša, instalaciju masovne grobnice na 80 m2, podijelili smo veliki broj humanitarne pomoći, pa tako i mjesec dana bili aktivni u vrijeme poplava, kada smo podijelili preko 25 tona hrane, hemijskih artikala i garderobe, okitili smo Obalu Kulina bana za 25. novembar 2016. godine zastavama s ljiljanima, nekoliko godina zaredom za Bajram obilazimo isključivo povratničku djecu te im podijelimo bajramske paketiće, pa smo tako obradovali djecu iz Jeleča, Liplja, Međeđe, Višegrada, Grapske, Kotor-Varoši, Diviča, Konjević‑Polja, Zecova i mnogih drugih mjesta.

Već pet godina naš pokret ide na marš putem spasa od Nezuka do Potočara. 2016. godine smo unijeli 6.500 zastavica s ljiljanima u Memorijalni centar i postavili ih kraj svakog nišana. Obišli smo veliki broj stratišta i obilježili njihove godišnjice, ali i mnoge godišnjice palih branilaca naše domovine, i još mnogo toga, za šta je već potrebna monografija. Motivira nas ljubav prema našem narodu i domovini koju želimo očuvati, i to je jedina istina”, kaže za Stav idejni vođa pokreta Nihad Aličković, koji je nedavno kao osumnjičeni dobio poziv od SIPA-e po nalogu Tužilaštva BiH. Upravo je taj pokušaj mogućeg zastrašivanja bošnjačkih aktivista i prikrivanja istine o genocidu nad Bošnjacima bio povod za ovaj razgovor.

STAV: Po zahtjevu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, istražitelji SIPA-e dužni su ispitati Nihada Aličkovića na osnovu navodnog kršenja Krivičnog zakona po članu 145/a – 1. 1. O čemu je tačno riječ, a kako ste naveli u svom priopćenju, ovo nije prvi put da se pozivate na razgovor?

ALIČKOVIĆ: Da, istina, ovo je već drugi poziv na moje ime u svrhu razgovora u prostorijama SIPA-e u Lukavici. Prvi poziv bio je 17. novembra 2016. godine i tada je na pozivu stajalo da se pozivam u svrhu svjedoka. Tek nakon što sam pristupio prostorijama za ispitivanje, rečeno mi je da je podnesena krivična prijava protiv mene i da se radi o postavljenoj instalaciji masovne grobnice na Trgu djece Sarajeva, koja je bila postavljena od 7:00 sati 9. jula 2016. godine do 17:00 sati 10. jula 2016. godine u svrhu obilježavanja dana počinjenog genocida u Srebrenici. Nažalost, nije mi saopćeno ko je podnio prijavu protiv mene već da ću saznati ukoliko Tužilaštvo pokrene sudski proces, što se nikada nije desilo, vjerovatno jer su bili razočarani mojom direktnom i konkretnom izjavom koja im nije išla u prilog za podizanje optužnice. Instalacija masovne grobnice u obliku granica tzv. Republike Srpske samo je svjedočila istinu i pokazala da je taj dio bh. teritorija iscrtan krvlju, kostima, mjestima zločina, genocida i masovnim grobnicama.

STAV: Kako uopće prikazati sliku genocida nad Bošnjacima i agresije na BiH? Ako se prikaže u formi performansa koji pretendira dokumentarno svjedočiti o događajima, Vi se optužujete da izazivate mržnju. S druge strane, kako konkretne događaje svesti na apstrakciju?

ALIČKOVIĆ: Pazite, nakon holokausta na tlu Evrope, umjetnici iz cijelog svijeta i danas imaju potrebu da na sve moguće umjetničke načine pokušaju upozoriti na ono što je urađeno tokom vladavine nacističke Njemačke. Mnogi slikari, vajari, performeri, i akademski i tzv. alternativni umjetnici, pokušavaju kroz vlastito autentično razumijevanje i osjećanje holokausta dočarati taj bol ne bi li ponovo upozorili na njega i spriječili da se ponovi. Mnogi umjetnici iz svijeta filma pokušavali su i pokušavaju i dalje opisati i prikazati ono što je normalnom čovjeku neshvatljivo i neprihvatljivo, ali ipak se dogodilo. Woody Allen je to radio na svoj specifični vodviljski i kabaretski način tražeći katarzu kroz smijeh, a Spielberg je Shindlerovom listom to prikazao crno‑bijelo, surovo i realistično, istodobno polazeći da je i na nacističkoj strani bilo ljudi kod kojih je pobijedio humanizam. Pa šta je to kada veliki rok-kantautor Leonard Cohen kaže: “Vođen sam signalom s neba / vođen sam žigom s kojim sam rođen / vođen sam ljepotom našega oružja / prvo smo uzeli Manhattan, a onda smo uzeli Berlin.” Sva tri nabrojana autora svjetskog glasa su Jevreji i žele s pravom progovoriti o žigu konclogora kojeg nose ucrtanog u svoju kožu, o genocidu koji im je upisan u genetsko pamćenje. Da je Nihad Aličković, neki Bošnjo dakle, rekao šta je opjevao Leonard Cohen, priveli bi ga u SIPA-u pod optužbom da priprema oružanu pobunu i napad na Beograd – eto, to je razlika.

Ono što smo mi napravili 2017. godine na Baščaršiji bila je jedna instalacija, bila umjetnička ili kakva god, ona predstavlja sliku stvarnih događaja, sliku onoga što je učinjeno i što više nikada ne bi smjelo da se ponovi. Dakle, svako na sebi svojstven način ovaj posljednji genocid nad Bošnjacima pokušava novim generacijama i cijelom svijetu prikazati što je bliže i realnije moguće, ali s isključivom nakanom da se ne zaboravi i da se ne ponovi. Jako je bitno istaći da je posljednji genocid najdokumentiraniji genocid nad Bošnjacima i da imamo presude za genocid i udružene zločinačke pothvate nad nama od Međunarodnog suda. Ovaj posljednji, jedanaesti genocid iza sebe ostavio je veliki broj svjedočanstava, jako puno preživjelih svjedoka, video i audiosnimaka, ali i masovnih grobnica i nemoguće je sve to zanemariti i ostaviti samo na papirima.

Tako smo mi 31. maja 2017. godine postavili instalaciju logora Manjača na Baščaršiji, simbolizirajući na taj način logore kojih je najviše bilo na prostoru prijedorske općine. Također, kroz logor Manjaču prošao je veliki broj Prijedorčana, dok veliki broj iz njega nije izašao živ. Još jedan razlog postavljanja ove instalacije bio je taj jer je na samom ulazu u logor Manjaču bio ispisan natpis “LOGOR –  ZABRANJEN ULAZ”, čemu svjedoče mnoge autentične fotografije, što govori da se nije radilo o nekakvim sabirnim centrima već o logorima formiranim od strane srpskih zločinaca. Također, logor nam je poslužio i za performans koji smo pripremili s nekih dvadesetak “logoraša”, tačnije naših članova i prijatelja pokreta koji su glumili logoraše, što je u javnosti izazvalo pozitivne reakcije jer se sličan performans nije odigrao u našoj zemlji. Željeli smo performansom prikazati bol, potištenost i utučenost svih tih nevinih civila koji su bili nasilu pritvarani i mučeni u logorima i onih koji nikada iz njih nisu otišli živi.

Zbog te instalacije i zbog tog performansa, uslijedio je ovaj posljednji poziv na razgovor u SIPA-u, ali, za razliku od prethodnog poziva, ovaj se put ne pozivam u svojstvu svjedoka, već osumnjičenog. Saopćeno mi je od strane službenog lica koje mi je uručilo poziv (s pogrešnim ispisanim datumom predmeta) da se radi o predmetu za instalaciju logora i performansa s “logorašima”. Da li to govori da se Bošnjaci ne smiju prisjećati onoga kroz šta su prošli, onoga što im je svjesno učinjeno? Da li to znači da će svaki naš potez, svaka naša akcija koja je samo u svrhu jačanja kulture sjećanja rezultirati ispitivanjem od strane SIPA-e po nalogu Tužilaštava BiH, ili čak možda sudskim procesima? Mi smo napravili nekoliko instalacija, par performansa, ispisali jako puno tekstova i svjedočanstava i uradili jako mnogo toga na razvoju kulture sjećanja i njenom jačanju, a, hvala Bogu, nismo jedini.

STAV: To bi značilo da treba pohapsiti sve filmadžije i zabraniti sve filmove koji su imalo vjerodostojno prikazivali istu temu, a isto vrijedi i za književnost?

ALIČKOVIĆ: Upravo se to pitam. Hoće li biti procesuirani svi mogući svjedoci Haškog tribunala jer su i oni svjedočili istinu? Hoće li će svi autori dokumentarnih filmova završiti na sudu i da li će im biti zabranjeno emitirati filmove? Da li da očekujemo zabranu svih knjiga koje svjedoče agresiju, zločine i genocid? Kako onda mislimo da uvedemo u udžbenike historije temu agresije i genocida kada se na svaki spomen te dvije činjenice neko privodi na ispitivanje ili ga se maksimalno diskreditira i omalovažava od srpskih medija i velikosrpske politike? Kako onda namjeravamo izgraditi kulturu sjećanja ako ćemo stalno biti privođeni?

Meni je jasno da oni koji su “jučer” željeli da nas nema, kao i njihovi preci, nisu navikli da Bošnjaci pričaju o agresiji i genocidu, nisu navikli da se Bošnjaci sjećaju i prave filmove, pišu knjige, izvode performanse i postavljaju instalacije i svjedoče otvoreno i javno o agresiji i počinjenom genocidu. Znam da im je to začuđujuće. Međutim, ovih nekoliko generacija preživjelih Bošnjaka nakon posljednjeg genocida razlikuju se puno od svojih prethodnika kojima je nekadašnji sistem zabranjivao govoriti istinu. Prethodni sistem je za navodnu svrhu pomirenja odgovarao Bošnjake od svjedočanstava o genocidu nad njima, a to prividno pomirenje na kraju je rezultiralo novim, ovim posljednjim genocidom. Smatram čak da se materijal o agresiji i genocidu nije ni iskoristio na zadovoljavajući način. Mi moramo maksimalno podići svjesnost o prošlim događajima i razvijati kulturu sjećanja. Sve to moramo raditi pod velikim opterećenjem jer nas počinioci genocida te neumjereni i zlonamjerni kritičari među samim Bošnjacima optužuju da mitologiziramo vlastitu žrtvu.

STAV: Ako dođe do procesuiranja, koji su Vaši naredni koraci i može li Vas išta spriječiti u Vašem aktivizmu?

ALIČKOVIĆ: Ako dođe do procesa, iskreno ću s ponosom izaći pred Sud BiH i na sebe kao pojedinca preuzeti svu odgovornost i objasniti ono što bi oni već u suštini trebali znati. Ako se desi proces, to će biti samo još jedan novi apsurd u našoj zemlji gdje će se suditi istini i svjedočanstvu o istini. Sudit će se jednoj rekonstrukciji stvarnog događaja, dok će mnogi pravi kreatori logora, stražari, mučioci logoraša, izvršioci ubistava, egzekutori i zločinci ostati na slobodi i bez sudskih procesa. Ako dođe do procesa, moji svjedoci će biti pravi logoraši, prave žrtve, pa neka oni kažu šta i kako… “AntiDayton pokret” upravo zbog tih apsurda, pa i sudskih procesa, samo može proširiti svoj obim aktivnosti, a nikako ih ugasiti. Nećemo dozvoliti da nas bilo kakav proces preplaši ili zaustavi. Rad na kulturi sjećanja i svjedočenju dužnost je svih nas, ma gdje se nalazili na zemaljskoj kugli, do Sudnjega dana.

STAV: Srpski mediji željeli su Vaš pokret predstaviti kao paravojnu organizaciju, odnosno, ne čini li vam se da preko Vas traže opravdanje za vlastite paravojne aktivnosti? Kakav je status “Antidayton” pokreta, jeste li registrirani kao udruženje ili neko drugo pravno lice?

ALIČKOVIĆ: Srpski mediji pokušavaju da nas predstave šovinistima, što je nemoguće. Među ostalim, tome svjedoče mnoge obilježene godišnjice palih branilaca za domovinu pod ljiljanima koji nisu bošnjačke nacionalnosti. Jako puno pišemo i spominjemo branioce države i iskazujemo zahvalnost na svaki mogući način. Zbog čestog nošenja beretki s ljiljanima, zbog korištenja simbola grba sa šest zlatnih ljiljana i zbog druženja s nekim airsoft klubovima i paintball klubovima, pokušava nas se svrstati među paravojne formacije jer se u takvim takmičenjima, koja su danas normalna i popularna na čitavom svijetu, koriste maskirne uniforme. To je više od budalaštine i pripada tradiciji izmišljanja srpskih kvazinovinara.

Nakon što su više puta pokušali da zaokruže priču o nama i nekim airsoft klubovima kao paravojnim formacijama, istim tim materijalom pokrivali su prljav veš u svojim redovima koji se zaista odvija u tom pravcu. Tako da definitivno svoje postojeće paravojne aktivnosti pokušavaju pokriti izmišljenim paravojskama u bošnjačkim redovima. “AntiDayton pokret” trenutno egzistira kao neformalna grupa, tj. pokret, i nije registriran. Sve se bazira na dobrovoljnoj predanosti i entuzijazmu, a najviše nas privatno podržava naša bh. dijaspora. Čuvamo istinu na prošlost, a nadamo se i želimo potaknuti razvoj BiH u jedan funkcionalan društveni sistem koji građanima osigurava sigurnost, stabilnost i napredak. S jedne strane je realpolitika i naša društveno-politička stvarnost i uvjetovanost, ali činjenica je da Daytonski sporazum definitivno nije osigurao prosperitet koji sanjamo.

STAV: S obzirom na broj aktivnosti koje imate, neko bi mogao reći da iza vas stoje neke jake finansije. Ima li takvih insinuacija i potvora?

ALIČKOVIĆ: Vidite, u BiH je postalo vrlo popularno nekome nametnuti neko plaćeništvo i slično. Narod je jako razočaran, ali i jako naivan. Jako jednostavno nam je postalo reći za nekoga s kim se ne slažemo, s kim ne dijelimo isti stav, da je onda zasigurno na nečijoj platnoj listi. Kada bi čovjek vjerovao u ono šta čita i sluša po internetu, ispalo bi da su svi nečiji plaćenici, a to je nemoguće i spada u razvijanje paranoične svijesti među Bošnjacima. Ne bih se začudio da to neko namjerno radi da među nas unese potpuni razdor i nepovjerenje. Mi smo od prvog dana startali sami i kao takvi postojimo i dan danas. Od samog početka svaka akcija i svaka aktivnost bila je finansirana isključivo od strane članova pokreta širom svijeta i nas najužeg kruga članova koji smo na terenu. Za svaku akciju putem naše stranice, grupe ili čak mog profila na Facebooku skupljan je novac uz transparentno objašnjenje i uvid.

STAV: Kako biste uopće opisali stanje u nevladinom sektoru, a koji se tiče bošnjačkog aktivizma, od kulture pa nadalje?

ALIČKOVIĆ: Bošnjački aktivizam unutar okvira onoga što bismo nazvali nevladin sektor i nacionalna udruženja za kulturu je gotovo neprimjetan. Razlog tome je samovolja pojedinaca, njihova nekreativnost i lični interes. Štaviše, primjećujemo da ljudi koji bi trebali afirmirati nacionalne vrijednosti Bošnjaka okreću ćurak i postaju instrumenti jake medijske antibošnjačke propagande. Imate predsjednike bošnjačkih nacionalnih udruženja koji promoviraju bosanstvo kao nacionalnu kategoriju, gube se potpuno, kao da se iz nekog samo njima poznatog razloga žele oprati od bošnjaštva koje se stigmatizira kao nešto nazadno i nacionalističko. Najveća je tragedija kada dođete na neku tribinu i okrugli sto koji navodno organiziraju nacionalno osviješteni intelektualci, uvijek jedni te isti ishlapljeli dosadnjakovići, i zateknete atmosferu komemoracije.

Znači, umjesto nekog entuzijazma i poleta kojeg bismo trebali osjećati kada promoviramo vlastite vrijednosti, vi prisustvujete atmosferi kakvu viđate na sahranama. Namjerno to opće stanje imenujem sahranom, jer dženaza za poneke jeste i otvaranje kapija Dženneta. Želim reći da su neki vrijednosti izgubili i da ih u biti sahranjuju. S druge strane, imate ljude koji su živi, koji su u pokretu, koji su puni ideja i koji se ne vide u ovakvom okviru općeg nacionalnog mrtvila. Najvažnije od svega, neće pristati na to da ih se pokriva crnom zemljom. Treba uvesti reda, naravno, a posebno kada govorimo o kriterijima sufinansiranja mrtvih i nekorisnih sistema koji su svrha samima sebi. Oni stalno kukaju da im se ne daje, a imamo primjer, eto mi smo primjer, da se može puno učiniti i bez dotacija iz budžeta. Međutim, izgradnja sistema u nevladinom bošnjačkom sektoru trebala bi podrazumijevati da znamo kuda idemo, šta nam je plan, šta želimo postići. Nije samo dovoljno reći idemo. Kuda? Ja sigurno znam da ću ići u SIPA-u, jer poštujem zakone svoje zemlje bez obzira na očitu nepravdu, ali također sigurno znam da neću pristati i neću ići ni na kolektivnu dženazu ni na kolektivnu sahranu Bošnjacima koju organiziraju antibošnjaci.

PROČITAJTE I...

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!