Aida Kupusović: “Američki san” ostvaruje u Bosni

U Centru “Jacob Javits” u New Yorku Aida Kupusović prezentirala je svoje radove pred više desetina hiljada ljudi. U konkurenciji od preko hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta, njen nakit bio je proglašen za najoriginalniji ručni rad. Tada je dobila ponude da gostuje u nekoliko televizijskih emisija, a dobijala je i veoma dobre novčane ponude za ručno izrađen nakit

 

Fotografije: Muhidin ŽIVOJEVIĆ

Aida Kupusović rođena je 1981. godine u Sarajevu. Od malih nogu pokazuje zainteresiranost za umjetnosti, lijepo i estetiku. Kaže da je još kao dijete imala potrebu ukrašavati svoju sobu, a san joj je bio da bude modni dizajner. Kada se upisala u umjetničku školu, bila je primljena na kiparstvo zato što je i u tom polju pokazala veliki talent. Na tom smjeru zadržala se dvije godine, da bi u trećoj prešla na smjer obrade metala, a tek u četvrtoj godini prelazi na modni dizajn. Mišljenja je da se vjerovatno u historiji Srednje umjetničke škole u Sarajevu nikada nije desilo da jedan učenik za četiri godine srednjeg školovanja promijeni tri odsjeka i da je na kraju uopće ne završi.

“Rekla bih da je to apsurd mog života, da je meni veoma teško sve što drugim ljudima ide lahko. S druge strane, sve što je drugim ljudima bilo izuzetno teško, ja s tim nisam imala nikakvih problema. To je bio nekakav moj sudbinski pečat i u svemu je tako bilo. Preživjeli smo cijeli rat u Sarajevu. Otac mi je bio ratni vojni invalid. Nakon završetka rata, odlučili smo da predamo papire za odlazak u SAD. Ja nisam bila sigurna da li da idem ili ne, a istovremeno sam imala snažan podsticaj od prijatelja da ipak odem. Svi su smatrali da bih svoje ideje i umjetnost koju sam nosila u sebi bolje realizirala na Zapadu nego ovdje kod nas. Moji roditelji su otišli prije mene, pa su mi nakon što su došli u SAD poslali papire da i ja dođem. Tako sam dva mjeseca pred samu maturu otišla u Ameriku”, prisjeća se Kupusović.

CHICAGO I NEPREKIDNA NOSTALGIJA

Kaže da nije bila sretna od trenutka kada je sletjela u Chicago pa sve do dana dok se nije vratila u Bosnu. “To je bio veoma težak put za mene. Imala sam 17 godina kada sam otišla. Čim sam došla u Chicago, odmah me uhvatila velika nostalgija. Počela sam da izlazim na mjesta na kojima se okupljaju Bošnjaci, gdje se sluša naša muzika i mislila sam da će nostalgija s vremenom nekako proći. Međutim, nije bilo tako. Kada sam vidjela američki sistem rada, obrazovanja, poslovanja, društvenog života, nisam se nikako mogla na to navići. Jednom kada uđete u taj sistem, po nekom automatizmu postajete rob i ne možete se više iz toga iščupati.

Nikada nisam pristala na to, a itekako sam svjesna da isti taj sistem danas svuda na dunjaluku vlada i da je to sistem manipulacije masama. Možete biti i univerzitetski profesor i doktor nauka, ali dijelite istu sudbinu s običnim svijetom. U Americi je to posebno izraženo. Ako ne pristanete na te uvjete, oduzet će vam se sve. To je taj američki san kojeg sam još kao tinejdžer na svojim plećima osjetila. To je kao da ste u kavezu s ostalim ljudima i svi su stali da trče u ono kolo u kojem trče miševi. Svi trče, a ne znaju zašto to rade, pritom vas gledaju kao luđaka jer ne želite da trčite poput njih. Vidjela sam skoro odmah na početku tog zapadnog života da mi iz tog valja izaći, jer ni pod kojim uvjetima ne pristajem na točak, a nikako da izađem iz kaveza”, tvrdi Aida Kupusović.

Kada joj je otac preselio na ahiret u 47. godini, tada je počela raditi nakit od žice, bez ljepila, bez dodataka, i sve je bio isključivo ručni rad. Aida pojašnjava da je to tehnika poput heklanja sa žicom, a nije heklanje. Potrebno je mnogo vremena i truda, a i strpljenja kako bi se jedan komad izveo do kraja. Žica je bila nekada malo deblja od vlasi kose. Njezini prvi radovi bile su ogrlice, nakon čega se fokusirala na dijademe koje nastaju iz ogrlica.

Godine 2008. Aida Kupusović uviđa da je sve poslove koje je do tada radila za nekoga drugog radila, a ne za sebe. Poslovi kojima se bavila uvijek su bili vezani za visoku modu, radila je kao dekorater, dizajner enterijera, šminker. Radila je i kao kustos u galeriji slika i, kako kaže, uvijek je smatrala da je oplemenjivala svaki prostor u kojem bi se našla: “Jedno jutro sam se upitala zašto bih radila za nekoga i prodavala nečije umjetnine kad u isto vrijeme mogu i kreirati svoja djela. Nekada dragi Bog da da se čovjek iz svog neznanja izvuče iz nekih loših situacija.”

Nemalo zatim, u Centru “Jacob Javits” u New Yorku Aida Kupusović prezentirala je svoje radove pred više desetina hiljada ljudi. U konkurenciji od preko hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta, njen nakit bio je proglašen za najoriginalniji ručni rad. Tada je dobila ponude da gostuje u nekoliko televizijskih emisija, a dobijala je i veoma dobre novčane ponude za ručno izrađen nakit, ali je to nije interesiralo. “Ključ mog života je ljubav i to je moj put. Mene materijalizam ne interesuje i stvari i vrijednosti koje pogotovo ljudi na Zapadu drže na prvom mjestu meni ne predstavljaju gotovo ništa. Volim ljude i uvijek sam drugima davala prednost nad sobom i to me kroz život umnogome oblikovalo.

Mislim da svi ljudi kojima smo okruženi i koji nas okružuju mogu biti ili odskočni kamen ili kamen spoticanja. Veoma je važno da čovjek sebe odgaja u duhu da drugima bude odskočni, a nikako kamen spoticanja. Od drugih umjetnika dobijala sam pohvale da ne pravim obični nakit kojim bi se žene ukrašavale, već da je iza svake te umjetnine stajala po jedna priča. I zaista je tako i bilo. Svoju sam tugu utkala u taj nakit. Trudila sam se da ne postanem destruktivna i da ne tražim izlaz u lošim stvarima, iako sam strašno patila, pa sam svoju bol utkala i kroz ljubav napravila te umjetnine. Baš tada sam uradila tu kolekciju koja i danas postoji. U to vrijeme sam imala i bračnih problema i u istoj godini izgubila sam i oca i dijete”, tugaljivo će Aida, te dodaje da se tada, u tim teškim trenucima, počinje interesirati za islam.

“Tada u svojoj blizini nisam imala nikoga s kim bih se mogla konsultirati i posavjetovati i ko bi mi mogao kazati bilo šta u vezi s islamom. Postila sam mjesec ramazan od malih nogu, ali nekako mi se nikad nije dopadao način na koji ljudi predstavljaju islam. U međuvremenu se javila želju da pronađem ‘svoj’ islam i sve ljepote u njemu. Islam u moj život dolazi u trenucima potpunog zasićenja svim stvarima. U takvim momentima da mi je neko došao i rekao da je sav Chicago moj, da je čitav dunjaluk moj, meni to ne bi značilo apsolutno ništa”, naglašava Kupusović.

 UTOČIŠTE PRONAŠLA U VJERI

Kaže da se sjeća trenutka kada je u srcu osjetila da treba obavljati namaz, s tim što je bila uvjerena da čovjek mora biti haman pa savršen kako bi stao pred Uzvišenog. Tvrdi da je kasnije uvidjela svoju grešku i da je shvatila da je namaz Allah ljudima poslao iz svoje milosti, a da su svi ljudi srodniji po grijesima nego po krvi. “Onda sam počela da klanjam. Prvo sam se pokrila. Jednu večer sam u ponoć samo stala pred ogledalo, stavila mahramu i rekla da ću u ime Allaha od te večeri tako da živim. A bila sam žestok protivnik pokrivanja i govorila da se neću nikad pokriti. Nisam razumijevala da tek kada se pokrijete zapravo ostavljate prostora da vas neko vidi onakvim kakvi vi zaista jeste i da tek tada kao žena dobijate mogućnost da ostvarite svoj duhovni i intelektualni kapacitet do kraja. Tada sam shvatila da je pokrivanje veliko dostojanstvo, veličanstvenost žene”, objašnjava Aida i dodaje da nikada prije toga nije ni s kim razgovarala o tome i da na nju niko nije izvršio utjecaj.

“Tog momenta se sva predajem i shvatam da sam to oduvijek i bila, samo sam morala proći cijeli put da bih mogla cijeniti vrijednost svega toga. To vam je kao da idete putem, svašta prođete, spotičete se, padate, krvarite, ali i dalje tragate za svojim blagom. Gladni, žedni, iscrpljeni, ali i dalje ne posustajete i na kraju dolazite do tog blaga. Islam je bio moje blago na ovom putu, najveće i jedino za kojim sam tragala cijeli svoj život. Sve je onda dobilo svoju vrijednosti, težinu i smisao. Ubrzo sam uvidjela da je ključ života obožavanje Boga i sve dok živim, dok posljednji dah u meni traje, neću prestati istraživati taj smisao, uvijek svjesna da ga nikada neću moći do kraja istražiti. To mi je nekako stalno pomjeranje granica i spoznavanje same sebe”.

Aida se s dvoje djece u Sarajevo vraća 2017. godine, nakon 17 godina provedenih u SAD-u. Glavni razlog tome bio je povratak islamu koji ju je vratio Bosni: “Ja sam vrijednost Bosne spoznala kroz islam. Do tada je to bila neka nostalgija za zemljom, ali kasnije je to osjećanje preraslo u nešto novo, što je u potpunosti ovladalo mojim bićem. Počela sam da primjećujem o Bosni stvari na koje sam prije bila potpuno imuna. Vidjela sam da islam u punom kapacitetu mogu pronaći jedino u Bosni. Nisam sjedila i razmišljala kako ću se vratiti iz Amerike u Bosnu, već sam došla s konačnom odlukom i svima kazala svoju namjeru. Moj američki san nije postignut u Americi, on je ostvaren u Bosni. Kada sam rekla majci i mužu da se vraćam u Bosnu, to je za njih bio ogroman šok. S drugim mužem imam dvoje djece, ali nakon što sam mu rekla da se želim vratiti u Bosnu, naš zajednički život više nije bio moguć. On za to nije htio ni da čuje”.

Kada je došla u Sarajevo, osjećala se kao da se ponovo rodila. Svi su joj govorili da im nije jasno zbog čega se vraća u Sarajevo i Bosnu kad navodno istovremeno svi žele odatle otići. “Vratila sam se da svoje umjetnine poklonim svojoj zemlji. U toku ove godine svakako se može očekivati izložba mojih radova. Pored žice, od mermerne prašine radim minijaturne i monumentalne radove. To je široka lepeza mogućnosti, jer mogu da uradim minijature koje će služiti kao privjesak ili ukras na polici, a mogu uraditi i objekt gdje će cijela fasada biti u tim nekim mustrama. Velika mi je želja da objedinim likovni i književni izraz. Planirala sam knjigu poezije i izreka koji su nastali u proteklom periodu prožeti fotografijama fragmenata nakita. Sva poezija i izreke nastali su kroz lično putovanje i život, nekada su one u stihu, a nekada u formi samo jedne rečenice”, ističe Aida.

Iako nije naišla na razumijevanje prijatelja i poznanika kada je riječ o povratku u Bosnu, Aida upravo u Sarajevu pronalazi smiraj, ljubav, život. Tvrdi da je političko-ekonomska situacija ne može demoralizirati i smatra da upravo to čini Bosnu izuzetnom i vrijednom zemljom. “Da nema tih stalnih problema, ona bi se uspavala i bila bi kao i svaka druga zemlja na dunjaluku. Bosna je u stalnom procjepu i samo se čeka da se prelomi, ali to se ipak ne dešava. Smatram da bi i Bosna potpala pod taj materijalizam da nema ovih stalnih previranja i mislim da se mi borimo oko svega toga kako bismo opstali. Ovdje podrazumijevam borbu i za fizički i za duhovni opstanak. Ljepota multikulturalnosti, multireligioznosti, ljepota jezika, to je također sve ono što nigdje drugo nisam uspjela pronaći. Nikada ni za jedan tren nisam prestala govoriti bosanski jezik, moja djeca govore bosanski jezik, a na tom jeziku pišem i svoju poeziju. Ljudi, kada napuste Bosnu, za sobom ostave veliko blago koje im je dato u amanet. Tek sada shvatam da sam obitavala i živjela na nekom drugom mjestu, dok je moje srce sve vrijeme ostalo u Bosni. Na kraju me ono vratilo tu gdje i pripadam”, dodala je Aida Kupusović.

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!