Agresija na Bosnu i Hercegovinu na filmskoj traci

Filmovi s ratnom ili poslijeratnom tematikom preplavili su kinematografije jugoslavenskih zemalja, pa se s vremena na vrijeme činilo da se vodi neki novi rat, onaj filmski, u kojem se režiseri različitih nacionalnosti takmiče ko će snimiti šokantniju i provokativniju priču i njome više zadiviti zapadni svijet. To je u mnogome doprinijelo iskrivljavanju prave istine i relativiziranju agresije i genocida u BiH

Kao neodvojiv dio historije čovječanstva, rat je uvijek bio vjerni pratilac umjetnosti i redovni sadržaj svih njenih formi. Za iskupljenje, oprost i katarzu nikada nije bilo mjesta u svijetu u kojem se od početka pisanja historije nije ratovalo samo 268 godina, pa se konačna istina mogla predstaviti jedino u umjetnosti, odnosno filmu kao vrhuncu naše civilizacije, u kojoj je većinu pojava moguće zapaziti jedino putem oka. Ipak, iako stara kineska poslovica kaže da slika govori više od hiljadu riječi, to nikako ne znači da ona ne laže.

Primjer umjetnosti koja laže moguće je prepoznati u “iskorištavanju” agresije na Bosnu i Hercegovinu za filmski narativ, u čijem procesu istina nikada nije dokraja zadovoljena jer još nije snimljeno umjetnički vrijedno filmsko ostvarenje koje autentično, cjelovito i beskompromisno prikazuje jedan od najtežih zločina protiv čovječnosti u 20. vijeku. Filmsko djelo, npr., koje je do krajnosti uspjelo “ukrotiti” dehumanizaciju rata jeste dokumentarni film Shoah (1985) režisera Claudea Lanzmanna, koji je sa svojih 9 sati i 26 minuta zauvijek promijenio pogled svijeta na holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Krajnje temeljan pristup u obradi sadržaja nagovještava već naslov filma. “To nikako nije bio holokaust. Značenje te riječi odnosi se na žrtvu paljenicu Bogu. Dakle, 1,5 milion jevrejske djece žrtvovano je Bogu? Bila je to katastrofa, užas, a na hebrejskom to je – shoah”, rekao je svojevremeno Claude Lanzmann.

 Od “Savršenog kruga” do “Grbavice”

Protekli rat na prostorima bivše Jugoslavije, koji uključuje i agresiju na BiH, nije samo učinio da se jedna kinematografija podijeli na pet-šest dijelova (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, SR Jugoslavija – Srbija i Crna Gora i Makedonija) već je svima pojedinačno ostavio na čuvanje sadržaj, da ga njeguju i obrađuju, svakom prema svojim mogućnostima i potrebama. Filmovi s ratnom ili poslijeratnom tematikom preplavili su kinematografije jugoslavenskih zemalja pa se s vremena na vrijeme činilo da se vodi neki novi rat, onaj filmski, u kojem se režiseri različitih nacionalnosti takmiče ko će snimiti šokantniju i provokativniju priču i njome više zadiviti zapadni svijet. To je u mnogome doprinijelo iskrivljavanju prave istine i relativiziranju agresije i genocida u BiH, jer treba misliti i na pozitivne kritike i nagrade zapadnih festivala.

Savršeni krug (1997) režisera Ademira Kenovića i scenariste Abdulaha Sidrana, kao prvi postratni bosanskohercegovački filmski projekt, film je koji najistinitije prikazuje sve strahote koje su građani Sarajeva osjetili na svojoj koži tokom agresije na BiH. Uvjerljivost ovoga filma krije se u činjenici da je film sniman netom poslije okončanog rata u BiH (februar – maj 1996. godine) na lokacijama u porušenom i zapaljenom Sarajevu, dok su probna snimanja i audicije održane tokom trajanja opsade. Film, koji je 1997. godine osvojio nagradu “François Chalais” na Filmskom festivalu u Cannesu, prikazuje život u opkoljenom Sarajevu čije su ulice ograđene barikadama, uništenim tramvajima, uz konstantnu prijetnju smrti od snajpera i bjesomučnog granatiranja, te borbu za osnovne životne potrebe – vodu, hranu, električnu energiju, odjeću…

Kao i svako filmsko ostvarenje za koje scenarij potpisuje Abdulah Sidran, Savršeni krug karakterizira detaljno osmišljen narativ u čijem su fokusu dvojica dječaka, Kerim i Adis, koji, bježeći od nemilosrdnog četničkog odreda, završavaju u stanu pjesnika Hamze. Ovo je djelo autentičnog dijaloga, emotivnih likova, mračnog humora. Ipak, filmu Ademira Kenovića nedostaje autentični autorski filmski izražaj (osim uvjerljive glumačke interpretacije – Mustafa Nadarević, Almedin Leleta, Almir Podgorica, Jasna Diklić, Josip Pejaković, Mirela Lambić…) koji bi istinitu životnu priču učinio univerzalnijom i koji ne bi dopustio da sadržaj dominira nad formom. Nakon 2001. godine i Oskara za Ničiju zemlju Danisa Tanovića, zasigurno najslavnija godina postratne bh. kinematografije jeste 2006. godina, kada je Jasmila Žbanić s Grbavicom osvojila Zlatnog medvjeda na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu. Riječ je o filmu koji se direktno bavi masovnim silovanjem bošnjačkih žena, odnosno njihovim posljedicama, kao neodvojivim dijelom agresije na BiH.

Glavna junakinja filma jeste Esma (Mirjana Karanović), koja živi sa svojom 12-godišnjom kćerkom Sarom (Luna Zimić‑Mijović) na Grbavici. Esma kćerci krije istinu da je ona plod ratnog silovanja. Kada je riječ o odnosu forma (režija, montaža, fotografija, gluma…) – narativ (filmska priča organizirana prema hronološkom redoslijedu) u filmu, Grbavica je najkompatibilniji postratni bh. film te svakako jedno od najuspješnijih postratnih regionalnih ostvarenja. Svaki je detalj ovoga filma do krajnosti narativno i formalno ispravan i tačan te suglasan njegovoj cjelini. Dramaturška struktura izbjegavanja sukoba i zadržavanja napetosti, usporena subjektivna naracija, predstavljena kroz oči silovane žene, i naturalistička estetika na tragu belgijske braće Dardenne izbjegavanja dodatnih distrakcija i distanciranog snimanja protagonista koji se guše u vrtlogu života postepeno otkrivaju svu tragičnost priče koja suptilno prelazi na lica glavnih junakinja i ostvaruje se u konačnom patosu. “Ratni zločinci još uvijek slobodno žive u Evropi. Nisu uhapšeni za organiziranje silovanja 22.000 žena u BiH… Nadam se da će se to promijeniti i da se Zlatni medvjed neće razočarati kada stigne u BiH”, rekla je Jasmila Žbanić tokom preuzimanja nagrade.

Film koji istinito oživljava početak agresije na BiH jeste Remake (2003) režisera Dine Mustafića, nastao prema istinitoj priči scenariste Zlatka Topčića, koja paralelno prati tragičnu sudbinu oca i sina, Ahmeda (Miralem Zupčević, Ermin Sijamija) i Tarika Karage (Ermin Bravo), tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Iako prije svega postavlja tezu o ponavljanju historije obilježene krvavim ratovima na tlu BiH, Remake također dosta uvjerljivo oživljava period pripreme i početka agresorskog napada na Sarajevo i BiH te radikalnu transformaciju dojučerašnjih komšija i prijatelja u okorjele ubice. Film je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, dok je 2003. godine bio najgledaniji film u BiH, s više od 100.000 gledalaca u kinima.

Agresija i stranci

Agresija na Sarajevo počela je 6. aprila 1992. i trajala do 14. decembra 1995. godine. Tokom opsade pobijeno je 14.011 ljudi, od čega više od 1.600 djece. Pokolji u Sarajevu bili su dio kampanje teroriziranja Sarajeva od strane srpskih snaga, VRS, JNA i paravojnih formacija koje su Sarajevo držale u okruženju oko 1.300 dana, što je najduže u historiji savremenog ratovanja. Ipak, ovi podaci ne vrijede ništa dok se ne pojave u hollywoodskom filmu i dok ih ne izgovori hollywoodski glumac. Među filmovima o ratovima u bivšoj SFRJ devedesetih posebno mjesto zauzima film Dobrodošli u Sarajevo (1997) Michaela Winterbottoma.

Predložak filma autobiografska je knjiga britanskog novinara i TV reportera Michaela Nicholsona u kojoj je on opisao svoje dane u opkoljenom i bombardiranom Sarajevu te poluilegalno usvajanje male bosanske djevojčice i njeno švercovanje u sigurnost Velike Britanije. Pišući o filmu u knjizi Cinema of Flames, Dina Iordanova donosi presjek omalovažavajućih komentara stranih ratnih novinara koji su rat proveli u Sarajevu: “Gdje su filmaši bili 1993. godine, kada su ih Sarajlije uistinu trebale”; “Znate li koliko se samo hrane moglo kupiti za devet miliona dolara?” (budžet filma Dobrodošli u Sarajevo) itd. “Zaključak je da je film došao u vrijeme kada više nije bio važan. Napravili su ga ljudi kojima Sarajevo lično nije značilo ništa. Za njih je Sarajevo bilo samo još jedan projekt koji, čak i da nije umjetnički uspio, ispunjava određeni cilj – ističe se kao dobra stavka u biografijama njihovih autora”, zaključila je Iordanova.

U prilog ovome stavu citiran je scenarist Frank Cottrell Boyce, koji je u jednom intervjuu priznao da je pristao raditi na filmu “ne zato što je gajio snažna osjećanja prema Sarajevu nego zato što je trebao novac i jer je želio pokušati raditi s režiserom Winterbottomom”. Nije znao mnogo o Bosni i Hercegovini. “Ali znao sam jednu značajnu činjenicu” – istaknuo je – “to da je ovaj rat bio ignoriran. Znao sam to jer sam ga i sam ignorirao.” Šta ako je Winterbottom bio svjestan ovog ignoriranja i ako film, zapravo, predstavlja njegovo preispitivanje? U tom slučaju, izjava Cottrella Boycea dokazuje i svjesno upuštanje režisera da otkrije zašto on (i cijeli svijet) ignoriraju opsadu Sarajeva kao temu. Iako često kritiziran zbog klišeiziranosti priče, iskrivljivanja historijskih fakata s jedne i eksploataciju bh. tragedije s druge strane, film Dobrodošli u Sarajevu, kao kolaž igranog i dokumentarnog / arhivskog materijala, predstavlja jasno skiciranu medijsku / umjetničku razglednicu iz pakla (Welcome to Sarajevo metaforički predstavlja Welcome to hell).

Kad film napravi više štete nego koristi

Godine 2011. popularna hollywoodska glumica Angelina Jolie filmskom je svijetu predstavila svoj režisersko‑scenaristički debi U zemlji krvi i meda, koji je bh. javnost okarakterizirala kao dokaz agresije i genocida u BiH. Nažalost, o filmu kao umjetničkom djelu pričalo se najmanje, pa su spomenuti površni opisi filma poslužili kao “nevjerovatan” marketing za poprilično nerespektabilan film. U centru priče filma U zemlji krvi i meda jeste ljubav između Ajle (Zana Marjanović) i Danijela (Goran Kostić) koja počinje u BiH 1992. godine, netom prije početka rata. Najveći nedostatak Angelininog prvijenca, koji već od naslova koketira s predrasudama o BiH u kojoj se samo proizvodi med i prosipa krv, jeste izrazito nestabilna narativna struktura koja dopušta ubacivanje novih i izbacivanje već postojećih scena, a da to uopće ne utječe na film kao završeno umjetničko djelo, dok dijalog u pojedinim trenucima zvuči gotovo parodijski: “Zašto si donio vino? Da ti nije rođendan?” “Nije. Da nije tebi rođendan?” “Nije.” “A kad je tebi rođendan?” “A kad je tebi rođendan?” (scena u kojoj Danijel donosi vino u sobu u kojoj je Ajla svojevoljno zatočena).

Znatno referentniji primjer autentičnog filmskog dijaloga i uspjelog doziranja mračnog humora u tragičnom i napetom trenutku jeste scena iz filma Savršeni krug između dječaka Kerima i Adisa te njihovog novog prijatelja Hamze: “Ne kaže se granatla nego granata.” “Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam.” Identičnu površnost i nedosljednost moguće je prepoznati i u režiserskoj prezentaciji sadržaja. Npr., “mobilizacijsko ludilo” koje je 1992. godine stiglo u sarajevsko naselje Grbavica djeluje iritirajuće smireno, vojnici srpske paravojne jedinice izgovaraju iste rečenice, građani Sarajeva izgledaju kao da idu na izlet s kojeg će se uskoro vratiti i prepričavati nove dogodovštine.

S druge strane, početak rata na Grbavici znatno je uvjerljivije prikazan u jednom kadru filma Remake Dine Mustafića, u kojem nema vremena za oblačenje kaputa, postavljanje besmislenih pitanja, u kojem nema vremena ni za uzdah, i za koji se zna da vodi prema nečemu od čega se ježi koža. Jedan od najbolnijih propusta u ovome ostvarenju tiče se teme silovanja desetina hiljada Bošnjakinja tokom trajanja agresije na BiH. Naime, nakon sekvence filma u kojoj Ajlu brutalno siluje srpski vojnik, samo nekoliko dana poslije (ili čak manje), ona normalno uživa u seksualnom odnosu. Kao neophodna zamjena za ovakvu površnost prezentiranja jednog od najtežih i godinama poslije najbolnijih segmenata agresije, nameće se film Grbavica Jasmile Žbanić, u kojem silovane žene ni petnaest godina poslije rata nemaju snage prići muškom licu.

U konačnici, zaista je teško prihvatiti prizore u kojima građani u opkoljenom Sarajevu žive gotovo kao pećinski ljudi ili likovi iz nekog filma postapokaliptičnog žanra u kojem su vampiri i zombiji zauzeli grad, pa su posljednji preživjeli osuđeni na lizanje konzervi ili kikiriki‑putera. Ljudi su, ipak, živjeli za vrijeme agresije, a glavni razlog njihovog opstanka jeste upravo odbijanje pristanka na smrt. Kupali su se, šišali, rezali nokte, pravili pice od ribe u crvenom sosu, pravili eurokrem od mlijeka u prahu, igrali predstave, utakmice, prikazivali filmove, imali izbor za ljepotu, išli na koncerte, a posljednji primjer “života” u opkoljenom Sarajevu jeste dokumentarac Scream For Me Sarajevo, u fokusu čijeg narativa jeste čuveni koncert Brucea Dickinsona i britanske heavy metal grupe Iron Maiden 14. decembra 1994. godine.

Slika laže više od hiljadu riječi

“Već su se krajem osamdesetih režiseri stavljali u funkciju vođa, posebno Slobodana Miloševića, i pokušavali ostvariti svoje identitete kroz nacionalističku mašineriju koja još uvijek nije eksplicitno obećavala ono što će se dešavati od 1991. (…) Bilo je jasno da će upravo režiseri, zajedno s novinarima, igrati ključnu ulogu u oblikovanju svijesti potrebnih za iscrpljujući rat koji je bio na pomolu. Bile su potrebne slike i priče koje će stvoriti nove pojmove u glavama ljudi ili probuditi one arhetipne koje mogu nagnati ljude na agresiju i na ubijanje u ime nečeg višeg od njih samih. Bilo je potrebno opet uspostaviti Turke, balije, ustaše i dati im lica komšija, učitelja, doktora”, piše režiser Faruk Lončarević u tekstu Ubijanje film(om)a objavljenom u časopisu Sarajevske Sveske, navodeći kao primjer film Nož Miroslava Lekića, u kojem Bošnjaci uopće ne postoje kao narod nego su poturčeni Srbi (vrhunac filma jeste scena kada se hodža prekrsti na zgarištu srpske kuće).

Kao rezultat spomenute pripreme, nastali su filmovi Podzemlje (1995) i Život je čudo (2004) Emira Kusturice, Lepa sela lepo gore (1996) i Rane (1998) Srđana Dragojevića, Nebeska udica (2000) Ljubiše Samardžića, Rat uživo (2000) Darka Bajića, Sivi kamion crvene boje (2004) Srđana Koljevića, u kojima se niti jednom ne spomenu riječi agresija, genocid, istrebljenje, a koji rat na prostorima bivše Jugoslavije prezentiraju kao ravnopravnu borbu dviju podjednako naoružanih vojski.

U falsificiranju historijskih činjenica svakako najviše prednjači film Lepa sela lepo gore, u kojem centralni sižejni tok prati sedmericu srpskih vojnika Drinskog korpusa koji su od strane “muslimanske vojske” devet dana bili zatočeni u 97 metara dugom tunelu “Brodaru” kod Višegrada 1992. godine. U ovom filmu Srđana Dragojevića rat je opisan kao “drekavac u tunelu” (dvojica su glavnih protagonista kao dječaci vjerovali da u spomenutom tunelu živi čudovište drekavac), a Bošnjaci ne samo da zarobljavaju već i ubijaju starice (zakolju srpsku majku).

S druge strane, glavni srpski junak Milan (Dragan Bjelogrlić) predstavljen je kao klasični jugonostalgičar koji tokom rata odbija pljačkati i paliti muslimanske kuće, te koji se s tugom prisjeća trenutaka iz mladosti (mozaična narativna struktura) provedenih s najboljim prijateljem Halilom (Nikola Pejaković Kolja). Nasuprot njega, Halil, Bošnjak, izda najboljeg prijatelja, ubije mu majku, zarobi ga u tunelu, zakolje srpskog zarobljenika… Ipak, zahvaljujući izrazito snažnoj dramaturškoj strukturi, dinamičnoj režiji, detaljno osmišljenim likovima, duhovitim replikama, Lepa sela lepo gore “progutan” je kao kultno ostvarenje srpske kinematografije, čije se izrazito jasne “velikosprske” političke poruke još probavljaju.

 

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!