AGATHA JOŠ NIKOG NIJE UBILA

– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti? Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla. Dugo je poslije toga nije bilo. Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila. – Ima li šta novo? – Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku. – Riješit će ona to. – Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju. – Uvijek to čine. – I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti. – Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo. Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju

Čim je ustao, provirio je u kuhinju.

Dočeka ga lice njegove nasmijane žene.

– Hoćeš li čimbur?

– Naravno da hoću. Nakon svog findžana i…

– Dobro, dobro, znam već.

– Čimbur ću pojesti ondje – reče nešto kasnije.

– Zašto?

– Ovdje ti samo smetam. Nešto spremaš?

– Kao i obično…

– Ondje ću ja…

I, zaista, uskoro se namjestio u sobi pretrpanoj knjigama i neobičnim stvarima, a onda uključio prozor u svijet.

Uzimao je zalogaj po zalogaj čimbura i gledao šta sve ima na programu.

Nikako nije bio zadovoljan. Sve je to već vidio.

Žena proviri u sobu, pogleda na ekran i zapita ga:

– Šta je to? Je li to počeo moj film?

– Jeste – odgovori on mrzovoljno.

– Nikad ne uspijem gledati otpočetka. Nisam završila u kuhinji. Sad ću.

– Gledali smo to.

– Nije važno. Dobro je napravljeno.

– Ti znaš šta treba i kako treba.

Pogledao je ima li šta na sportskim kanalima, ali nije bilo ništa što bi ga zanimalo.

Nešto kasnije žena opet proviri.

– Šta je bilo?

– Ništa.

– Kako ništa?

– Agatha još nikog nije ubila.

Žena ga ozbiljno pogleda.

– Kako to misliš?

– Bez zločina nema ni detekcije.

– Aha. Nije se pojavio detektiv.

– Mislim da će ovaj put biti ona starica.

– Nije važno. Oni to dobro kreiraju.

– Poštuju svoju baštinu. Makar bila i kriminalna.

– Sav svijet poštuje.

– Naše priče samo su dio crne hronike.

– Znam šta misliš…

I zatvori vrata.

Nije znao šta bi, nego se zagleda u kriminalističku priču koja je britanski precizno tekla, kadar po kadar.

Prošlo je poprilično vremena, kad se ženino lice ponovo pojavi na vratima.

– Je li ti zanimljivo?

– Gledali smo, rekoh ti.

– Znam, ali nisi valjda sve zapamtio?

– Agatha još uvijek nikog nije ubila.

– Ubit će. Zna ona to.

– Kako je počelo, neće do Nove godine.

– A mi? Gdje ćemo za Novu godinu?

– Gdje?! Gdje i lani!

– Nekad smo se znali veseliti…

– Bili smo mladi.

I zašutjela je. Stajala je tako na vratima dok su se sjećali.

– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti?

Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla.

Dugo je poslije toga nije bilo.

Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila.

– Ima li šta novo?

– Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku.

– Riješit će ona to.

– Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju.

– Uvijek to čine.

– I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti.

– Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo.

Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju.

Kad je ponovo došla, bio je skoro kraj filma.

– Nešto sam ti zaboravio reći. Izgleda da će se rasplet njihove priče dogoditi za Novu godinu.

– Na sve oni misle. Tako da imaju film za svako vrijeme u godini.

– Sve je to dio marketinga.

– I, šta si ti odlučio? Čekat ćeš s njima Novu godinu?

– Šta je imam čekati?! Doći će sama. Kao i uvijek. Prestao sam se više nadati da će biti bolja od ove, kao i one prije nje.

– Nisi se baš odmorio. Kao da si nešto tegobno sanjao?

– Nisam sanjao ništa.

– Kako to misliš?

– Tako. Dugo već ne sanjam.

– Ni nas kad smo bili mladi?

– Što je bilo, bilo je. San u tome ne može ništa pomoći.

– A ja mislim da je čovjek mlad onoliko koliko se tako osjeća.

– Mislim i ja. Međutim, stvar je u tom osjećaju.

– Pričala bih ja još o tome, ali izgleda da mi je ovaj put stvarno nešto zagorjelo…

I izjuri zalupivši vrata.

Kostimirani glumci s pomiješanim osjećajima na licu nazdravljali su i slavili doček novih dvanaest mjeseci.

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!