AFORISTIČKO PREDVEČERJE

Mudrije je jutro od večeri. To je kazivao neko u narodnoj priči. I ispostavilo se da je to istina samo u priči. Jutro je osokolilo pokvarenjake i prevarante. Sad oni mogu govoriti šta žele. Svejedno je

Danas je sve moguće.

Moguće je gledati film na aramejskom jeziku, ili na nekom od pretkonvistadorskih jezika u Južnoj Americi.

O latinskom nećemo ni govoriti. Tu je riječ o čitavim serijalima.

Niti o živim jezicima, ma kako rijetki bili.

Moguće je čuti kako neko govori na svom jeziku historijski jako bitne riječi prije svih mogućih prijevoda.

Kako neki među nama misle da je bilo. Naravno, sve postoji zbiljski i u persiflaži.

Sjećam se nekih ljudi koji su tečno govorili nekoliko jezika. Iznad nekih od njih mogla se osjetiti aura blagosti. Drugi su, nasuprot tome, bili zlobni i uživali su i u najsitnijem zlu kojemu su mogli doprinijeti. Od onih koje sam poznavao jedan je završio u svojoj šumi družeći se s čoporom pasa. Drugi je živio tiho i nenametljivo. Treći je bio neka vrsta gradskog oriđinala. Golemog, kakav je i bio.

Koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš. Nisam baš nešto u to siguran, ali, zbog onih drugih iskustava, poslovici valja vjerovati.

Niko nije vidio Minervinu sovu kako leti u sumrak.

Mnogi su vidjeli gavrana.

Stajao je u nebu raširenih krila. Kao ukovan.

Niko nije čuo da je nešto kazao iako svi znaju da gavranovi govore kad im se to omogući.

Niko nije ništa zabilježio.

Tako da je ostalo samo ono što je zapisao Edgar Allan Poe.

Tako sam jedanput slušao jednog danas vrlo poznatog filozofa. Nisam mogao vjerovati onome što sam slušao da govori. Čovjek se iskazivao potpuno suprotnim od onoga što sam mislio da jest. Najavljivao je gotovo s nužnim iskustvom nestanak mog naroda, tj. moj nestanak. Pitao sam se šta on to zna što ja ne znam, šta je pročitao što ja nisam. Ili se jednostavno druži s ljudima koji su mu kazali ono što su mu kazali, a o čemu ja mogu samo spekulirati jer te ljude ne poznajem. Asirac sam, Hetit ili Babilonac?

Ili je to perje Minervine sove koju je izmislio njegov učitelj kako on pogrešno misli.

Zato je čovječanstvo jednostavno.

I zato filozofi danas više nisu filozofi.

Jedanput sam skoro čitavu priču napisao na latinskom. Izgledalo je to posve suludo, iako je poetički bilo utemeljeno. Dogodilo se, u nedoba, kad je u toj bosanskoj sredini bilo nemoguće objaviti priču, u nesklonoj javnosti gdje su sve oči i uši bile neprijateljski otvorene i naćuljene. Htio sam napisati sve što se nije smjelo jer su čitali oni koji su ubijali. I napisao sam. Bilo je to istinsko iskušenje stila. To je bio uvod u nevjerovatan spisateljski pokus. Nadovezivale su se sintagme i ocjene koje su pokazivale našu situaciju i u suštini su bile jako opasne.

Bijeli gavran. Tako se zvala priča. Na latinskom, naravno. Corvus albus.

Konac je bio latinski, a naš mu je jezik služio kao igla.

– Šta misliš? – pitao sam urednika koji je imao nešto novca i za honorar od nejasne podrške stranih organizacija. – Je li ovo previše opasno?

– Kad ja ništa ne razumijem, kako će oni – odgovorio mi je i nasmijao se, jer je dobro znao o čemu se u priči govori.

– Uostalom, znaju šta čine i bez latinskog. I smiju to samo oni kazati.

Nadahnuto prevedena ta moja priča bila bi, zapravo, ogled o svim aspektima izgona koji se događao. Ponešto bi razumjeli patolozi, ponešto pravnici, a najviše daroviti gimnazijalci kojima latinski nije bio stran.

Vidio sam nekoliko dana iza toga, na gradskom mostu, gdje je skupina ljudi gledala kako službena lica izvlače utopljenika, svog starog profesora latinskog.

Odgovorio je na moj pozdrav iako mu se lice činilo izobličeno.

Jedne od tih noći čovjek se vraćao na biciklu kući. Omalen čovjek s plavom beretkom. Poznat znalcima i, po dobru, ljudima iz komšiluka koji su ga sretali.

Slučajno je, kroz sumrak, prozujao zalutali kuršum i nije promašio njegovo visoko čelo.

Govorio je i čitao nekoliko jezika (engleski, turski, arapski, farsi, urdu..). I ponešto prevodio.

Je li to mogao znati metak koji ga je oborio s bicikla?

Možda i jest, ali očito ga nije zanimalo.

Tako su obučeni lovci lovili po tamnom vilajetu.

Poliglot s čoporom pasa nestao je negdje u šumi.

Profesora latinskog na vratima ambulante dočekao je bijesan nastup doktora: “Kud si navalio, vole!” Umro je nedugo zatim u nepoznatoj samoći od nepoznate bolesti.

Mudrije je jutro od večeri. To je kazivao neko u narodnoj priči. I ispostavilo se da je to istina samo u priči. Jutro je osokolilo pokvarenjake i prevarante. Sad oni mogu govoriti šta žele. Svejedno je.

Jezici su danas sve jednostavniji i okrutniji u svojoj jasnosti.

Ne razumijem šta si kazao jer ne želim razumjeti.

 

 

 

 

 

Prethodni članak

KAD SE NE ZNA, NIJE NI BILO

Sljedeći članak

OGLEDALA

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!